VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)

Strana - 2

2 ViESTNIK HRVATSKOG DRŽAVNOG ARHIVÀ tog razdoblja, krajem XI. i poč. XII. st., nema još nikakve stalne organizacije rada oko izdavanja izprava, te su one nejednolike i po vanjskim i po nutarnjim oznakama. Još nema osoba na kraljevskom dvoru, koje bi stalnije bile zaposlene kod izdavanja izprava; pisar izprave još nije nikakav poseban službenik na dvoru, nego bi vjerojatno samo prigodno dobio poziv, da napiše izpravu. Što više, izprava nije niti morala biti napisana na dvoru, već je glavno, da se stavi na nju kraljev pečat, koji je jedini imao ugled, a kralj je samo dao pristanak, da se pečat stavi na već napisanu izpravu. Važno je, da se pravna radnja potvrdi svjedocima, koji su svjedoci te radnje i u izpravi, ali samo kraljev pečat daje ugled i potvrdnu snagu izpravi, ukoliko je uobće i bila napisana. U XI. i XII. st. naime za učinjeni pravni posao većinom ne izdaju izpravu, već samo izuzetno, a cieni je jedino Crkva.

4 Tokom XII. st. raste u Ugarskoj i kod svjetovnjaka povjerenje u izprave, te ih i oni stanu čuvati.

5 Budući da još uviek samo kraljeve izprave imaju ugled, raste njihov broj, što zahtieva organizaciju rada oko izdavanja izprava. Prvi trag organizacije na ugarskom dvoru pokazuje za Stjepana III. (II.) (1116.—1131.) i Bele I. (II.) (1131*—1141.) pojava notara (notarius) i kasnije kancelara (cancellarius). Dužnost notara nije, da piše ili sastavlja izprave, dakle njihovo ustrojstvo, jer je pisanje spadalo na onoga, koji je želio izpravu, a notar je bio samo pečatar. Time je obavljao vrlo važnu službu s obzirom na vriednost pečata. Kasnije, za Gejze I. (II.) (1141.—1162.), notar odnosno kancelar pečati i piše izprave, te dulje vremena službeno obavlja ovu dužnost ista osoba. To je početak kancelarije.

6 Naziv kancelara javlja se vrlo riedko od Stjepana III. (II.). Izgleda, da je imao veći položaj od notara na dvoru, a da nije imao neku posebnu službu. S vremenom postaje dužnost notara i kancelara, ne samo da pišu, već i sastavljaju odnosno prerađuju sastavke teksta izprava dobivenih od stranaka. Sve do Bele II. (III.) (1173.—1196.) izprave po svojim vanjskim i nutarnjim oznakama pokazuju nestalnost, te još uviek nema jedinstvenijeg tipa. U drugoj pol. XII. st. jak je francuzki utjecaj, a javlja se i njemački. Za Bele II. (III.) i Emerika (1196.—1205.) pokazuje sastav izprava veći napredak. Dotada su riedko notari i kancelari stalnije, dulje vremena, djelovali kod izdavanja izprava, a kadkada su samo spomenuti medu svjedocima, za koje su uzeli prisutne. Nutarnji sastav izprave oblikuje se osobito za Bele II. (III.) od vremena djelovanja kancelara Hadrijana (1185.—1186.) i Katapana. Hadrijan se u svojoj prvoj izpravi spominje kao notar, a kasnije kao kancelar. Odtada nije više notar upravitelj izdavanja kraljevskih izprava, nego kancelar, te se sve manje spominje. Za Hadrijana je jak utjecaj francuzkih i papinskih izprava. Shvaćanje vriednosti izprave se obćenito širi i izvan crkvenih krugova, a izprave dobivaju sve jedinstveniji oblik u svome sastavu. Nutarnje oznake, razvijene u to vrieme, ostaju uz male promjene sve do kraja srednjeg vieka u kraljevskim privilegijima. Treće doba (XIII. st), u kojemu je nastala »zlatna bula«, pokazuje najveći napredak, koji je doveo do konačnog punog povjerenja u vried4 Heuberger, Allgemeine Urkundenlehre, Leipzig-Berlin 1921., str. 28. 5 Od svršetka XI. do prve polovice XIII. st. raste u Evropi obćenito vriednost izprave, osobito pod utjecajem kanonskog prava, koje se osniva na starom rimskom pravu, a ujedno se razvija i formalna strana izprava V. Heuberger, o. c, str. 29. 6 Kasnije vrši službu pečaćenja dvorski župan, comes capellae, ali samo kratko vrieme.