VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)
Strana - 114
114 VIESTNIK HRVATSKOG DRŽAVNOG ARHIVA Tko bi po običaju bio dužan da pogosti bana ili drugog službenika, to jest da daje zalazninu, mogao se osloboditi te dužnosti uz odkup, osim slučaja osobite hitnosti za kraljevstvo i za javni poredak (nisi iusta causa regni et legitimam imminente). Plemići i tvrđavni jobagioni su imali biti obaviešteni o banovu dolazku do osmine iza sv. Martina (12. studenog). Ako bi netko zaostao iz nepažnje ili namjerno s plaćanjem kunovine ili daće ili doprinosa za vojsku (iudicia exercitualia) ili drugog kojeg javnog doprinosa ili sudskog (iudicia in quibus est convictus), neka župan s jednim sudskim izaslanikom i sa svjedokom zagrebačkog ili čazmanskog kaptola utjera zaostatak. Neka traži samo ono, što dotični duguje, i neka ga ne tereti zalazninom, nego neka se naplati samo za dug i pogošćivanje od dužnikovih dobara. Zagorski plemić i plemić drugih župa nisu dužni pogošćivati župana, isto kao što im nije dužnost, da učestvuju u njegovu suđenju. Njima će suditi ban, kad bude za to ustoličen (sed banus eius iudicabit pro tempore constitutus). Kad se utjerala kunovina, imao je utjerivač voditi sa sobom najviše 12 ljudi i 14 konja, a njima je imalo dati svako bratstvo (quibusquidem de qualibet generatione), i to svakom pojedinom jednu ovcu, šest kokoši, jednu gusku, četiri bačvice vina, svaka po tri dlana (cum cubulo trum palmiarum), 12 mjera siena, svaka po četiri dlana (duodecim cubuli de pabulo, cum cubulo quatuor palmarum), kako je to bilo navedeno u povlastici kralja Bele. Polovina te zalaznine imala se dati utjerivaocu daće od sedam denara ili sudskih ili vojničkih doprinosa. Kad bi utjerivaoci ušli u plemićke dvorce, ili u dvorac jobagiona, seoskog starješine (villicus) ili seoskog glasnika (praeco), nisu smjeli propisati kunovinu od brašna ili od siena (molendina et stubas dicare non debeant ulio modo). Seoskom starješini se je morala staviti na razpoloženje posebna kuća za primanje stranaca, a isto tako seoskom glasniku, kad su imali pod svojom vlašću bar deset jobagiona. Oni koji su boravili na zemlji plemića ili jobagiona, nisu bili dužni plaćati porez, nego su to bili dužni sami jobagioni, ako su ih imali (dicari debent jobagiones eorum, si quos habent). Da se to zbilja poštuje i vrši, za to se je imao pobrinuti posebni sud pod predsjedničtvom zagrebačkog ili krize vačkog velikog župana. Taj sud se imao sastojati od 4 plemića i 2 jobagiona. Ako nisu bili svi prisutni, dovoljno je bilo, da budu na okupu trojica plemića ili jobagiona. Ovako glase u slobodnom prievodu zaključci slavonskog sabora od 20. travnja 1273., koji se sastao u Zagrebu pod predsjedničtvom bana Matijaša Čaka Trenčinskog. Ne će biti bez vriednosti, da pobliže zagledamo u sadržinu i u značenje toga važnog sastanka. Prvo pitanje, koje nam se nameće, jest, da li je ovo zbilja bilo prvo zasjedanje slavonskog sabora. Mnogo govori za to, da jest. Slavonija je organizirana kao posebna kraljevina tek ovom prilikom. Od kralja Bele navodi se u zaključcima sabora neka povlastica, po kojoj je točno označen broj utjerivača kunovine, koji je imao silaziti u pojedine obćine, pa i iznos zalaznine. Kunovina je navedena kao porez, koji odavna postoji. Po Zlatnoj buli Andrije I. (II.) uvedena je već od kralja Kolomana: marturina a rege Colomanno constituta. Kolomanova odredba je bila jednostrana i nije stajala ni u kakvoj vezi s pristankom
