VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)
Strana - 110
110 VIESTNIK HRVATSKOG DRŽAVNOG ARHIVA Keledi. Nesuglasica se je na početku vrtjela oko nekih dragocjenosti, koje je Stjepanova sestra Ana bila odniela Kunigundi, Otokarovoj ženi. U ugovoru, koji je sklopljen 14. srpnja 1272., dobio je Stjepan sve te dragocjenosti i priznao je Otokaru posjed austrijskih zemalja, uključivši u tome Štajersku. (Theiner, Monum. Hungarica I, str. 295—304). U tom mirovnom ugovoru spomenuti su srbski kralj Uroš i njegov sin Stjepan (Emler, Regesta diplom. Bohem. et Morav. II, br. 753, str. 302). Ali malo poslije toga se je Stjepan V. morao okrenuti naglo prema jugu, jer su se bile pojavile potežkoće sa srbske strane. Po drugim vrelima namjeravao je ići u pohode svojoj kćeri Mariji, koja je bila udata za sina Karla Anžujskoga, kasnijega napuljskog kralja Karla II. Ban je u Slavoniji bio Joahim Pektar (1270—1272.), sin onoga Stjepana Gut-Keleda, koji je od 1254. do 1260. upravljao Štajerskom i Slavonijom. U Topuskom je kralj ostavio svog mlađeg sina Andriju (9. lipnja 1272.). Ali je malo kasnije, 24. lipnja, mladog kraljevića iz Topuskog nestalo. Kraljevića je bio oteo slavonski ban Joahim Pektar, ljubimac kraljice Jelisavete Kumanke. Veze Gut-Keleda s Rudolfom Habsburgovcem poticale su već od god. 1241., prilikom sabora u Cremoni, kad je Bela III. (IV.) caru Fridriku AA. ponudio podložničtvo za obranu od Tatara. Namjera mu je sada, da Andriju zaruči s Gutom, kćerju grofa Rudolfa Habsburgovca, koji je još vladao u Švicarskoj te se još nije bio dovinuo njemačke krune (Otto Zarek, Die Gesch. Ungarns, str. 151—152: Joahim Pektar versucht also die Verbindung mit Rudolf von Habsburg herzustellen, ein Jahr bevor des Grafen Wahl zum deutschen König erfolgt!). Uzrujan vratio se Stjepan V. za otmičarom. Već je vojska bila obkolila Koprivnicu, glavnu tvrđavu kuće Gut-Keleda, da oslobodi zarobljenoga kraljevića. Već se moglo činiti, da će posada dovesti k željenom cilju, — kad se Stjepan V. sruši mrtav od pretjeranoga napora, 6. kolovoza 1272. na Čepelskom otoku blizu Budimpešte, u trideset i trećoj godini života. Sada je, poslije kraljeve smrti, prestala podsada Koprivnice. Joahim Pektar se je s kraljevim sinovima požurio u Stolni Biograd, gdje ga dočeka udovica Stjepana V. Jelisaveta. U Stolnom Biogradu je Ladislav IV. okrunjen za kralja 3. rujna 1272. Mjesto nedoraslog Ladislava preuzela je vlast njegova majka, a uz nju je vladao kao njezin savjetnik slavonski ban Joahim Pektar. Pektar se sada odreče položaja slavonskog bana i preuzme unosniji položaj kraljevskog blagajnika. Njega je sada zamienio na banskoj stolici Matijaš od plemena Čaka Trenčinskih. Ali samo za nekoliko mjeseci. Sliedeće godine, 1273., položaj slavonskog bana prešao je na Henrika Güssinga. Joakim Pektar, Matijaš Čak-Trenčinski i Henrik Güssing su predstavnici jedne te iste politike. Njima je do toga, da izazovu zajednički pokret protiv Otokara Češkoga i da natrag dovedu pod vlast Ugarske Štajersku. Težnja za suzbijanjem češkoga kralja, koji je bio na najboljem putu, da osnuje jednu moćnu dunavsku monarhiju, složila je medu sobom ne samo slavonske i ugarske, nego i južnonjemačke velikaše, koji su upotriebili zgodu propasti Hohenstaufovaca za povećanje svojeg teritorialnog posjeda. Istu politiku kao Güssingovci, Gut-Keledi i Babonići provode prema ugarskom kralju medu stališima i grofovi Klettgaua, koji su bili stekli
