VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)
Strana - 25
25 mancipata in eternum permaneant«. Glagol habere u Mutimirovoj može sasvim dobro značiti znati. Uzmemo li ga u tom značenju, ovo bi se mjesto moglo od prilike prevesti ovako: »Znamo, da je ova spomenuta crkva bila darovana od rečenog vladara, odlukom isprave bila joj zajamčena i prema svjedočanstvu svjedoka predana u pravni posjed naše crkve kao njezino vlasništvo«. Mutimirova se isprava doista može ubrojiti medju t. zv. sudbene isprave (Barada str. 86), ali joj zato u punom opsegu ostaje karakter javne isprave, prema shvaćanju kralja Zvonimira moglo bi se reći kraljevske diplome. »His ita habentibus comperto« u Mutimirovoj ispravi prevodi Barada sa- »Doznavši da se to tako zgađa« (str. 66). Ono »zgada« nije samo suvišno nego donekle i smeta; dosta bi bilo reći: »doznavši da je tako« ili nešto više u duhu modernog službenog jezika: »doznavši da stvari stoje tako«. Knez je točno razabrao, kako splitski nadbiskup i ninski biskup tumače Trpimirovu ispravu, a nije mu izmaklo ni restringirajuće tumačenje sa strane ninskog biskupa. 38 Kad je pak do riječi došla Trpimirova isprava bez ikakvog drugog pravnog čina, prekinuo je raspravu, crkvu sv. Jurja predao splitskoj crkvi, svoju odluku uglavio novom ispravom, koja Trpimirovoj ispravi daje ono značenje, koje joj ide. Promjene na prijestolju vrlo su često uzrokom, da nasljednici potvrđuju djela i isprave svojih predhodnika. Dok Barada, kako je rečeno, »a fato duce et privilegii statuto roboratam« prevodi sa »od rečenog vladara i pravovaljanom ispravom zajamčenu« riječi u sankciji »statuta nostra parvipendens« prevađa: »omalovažavajući našu odluku« (str. 69). Za mene statutum ima na jednom i drugom mjestu isto značenje, značenje odluke. Inače bi u prvom slučaju bio pleonazam kad znamo, da je nomenklatura kod javnih isprava ranijeg srednjeg vijeka i brojna i raznovrsna i da razni izrazi stoje jedan uz drugi: praeceptum, auctoritas, decretum, statutum, edictum, Privilegium, constitution Pažnja, koja se do dana današnjega posvetila hrvatskim kneževskim ispravama, jasno pokazuje, da se hrvatska diplomatička nauka, čak i na ovom vrlo ograničenom i gradivom do skrajnosti oskudnom području, kretala smjerom, kojim se kreće diplomatička nauka uopće. Najstarije hrvatske javne isprave nažalost ne posjedujemo u originalu i nema nade, da bismo ih ikada mogli pronaći. Baš zbog toga njihovi prijepisi, bili na pojedinim sastavcima ili u kartularima, zaslužuju ne samo ozbiljno razmatranje nego i svoju reprodukciju. 38 Vjesnik drž. arh. I., str. 29. 39 Boüard str. 52.
