VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)

Strana - 11

11 bio poznat u onom obliku, u kome se nalazi u Luciusovu djelu, nije njihov najstariji prijepis nego da postoje i stariji, iz g. 1568 i 1620, zatim u zbirci svjedočanstava o pravima i povlasticama splitske crkve, koja je bila sastavljena za nadbiskupa Sforza Ponzoni (1616—1641), konačno u zbirci raznog gradiva, kojima se služio Ivan Lucius a dobivao ga je od svojih znanaca iz pojedinih krajeva Dalmacije.

11 Prijepise Trpimirove i Mutimirove isprave g. 1568. izradio je Daniel Terzagus Domini Ludovici filius Nobilis Almissiensis publiais Apostolica auctoritate Notarius et de praesenti cancelariae Praetoriae spalatensis coadjutor. Dodao je primjedbu: »praeses exemplum ex alio exemplo in papiro scripto prout stat et iacet fideliter extraxi et in fidem me subscripsi signo mei tabellionatus consueto apposito.« Na ovom je prijepisu još i ovjerovijenje Alojzija Zambertusa, tajnika Syndicorum Dalmatiae i potvrda splitskog komesara (Cornes et Capitaneus Spalatensis et eius districtus) Franciska Gritti, da je Daniel Terzagus doista javni notar, s datumom od 16. siječnja 1568., s potpisom kancelara Julijana Bellusa (Julianus Bellus Justinopolitanus Cancellarius Praetorius) i s pečatom.

12 Katić donosi čitav tekst prijepisa g. 1568. i pojedine variante iz drugih prijepisa (str. 105—114 i 117—122) s primjedbom, da Terzagus loše čita, kadšto i gore od drugih prepisivača, ali da kod njega ima nekoliko mjesta bolje pročitanih od drugih. Pronalaženje ovih do sada nepoznatih prijepisa daje mu pravo na tvrdnju, da se pomoću svih ovih prijepisa može »sastaviti tekst najvjerojatniji po sličnosti originalu«. To pak ne smatra zadatkom svoje radnje (str. 123). Ovaj posao, koji iziskuje mnogo mara i ustrpljenja, preuzeo je na sebe Barada; ali samo njime nije ispunio svoju raspravu »Dvije naše vladarske isprave« nego je i obje hrvatske kneževske isprave i njihova pojedina mjesta nastojao obraditi pomoću paleografskih i diplomatičkih kriterija, a uz to samim ispravama odrediti odgovarajuću sredinu. Za to odmah na početku (str. 1.) s pravom naglašava, da su hrvatske kneževske isprave »u prvom redu diplomatički spomenici« i da ih je »kao takve trebalo najprije kritički obraditi.« Tim riječima sigurno ne misli oduzeti svaku vrijednost onoj historijskoj upotrebi i obradbi isprava, koja vrlo često, u svako doba, kod svih naroda i 11 Tkalčić u svom izvještaju o arhivalnim istraživanjima u Dalmaciji, Rad XXXV. (1876.), str. 173—174. 12 Reprodukcije ovih prepisa v. u prilogu. Fotografije mi je pribavio L. Katić, na čemu mu srdačno zahvaljujem.