VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 86
strija je bila uvrštena među najjače evropske vlasti. Njemačka carska kruna davala joj je najviši položaj. Od vremena Ferdinanda II. kraljevska se je moć i snaga monarhije veoma ojačala. Car je bio neograničen gospodar u njemačkim i češkim nasljednim zemljama. Srednjevjekovna vlast staleža bila je skršena. Ideja XVIII. stoljeća bila je značajna za apsolutističke monarhije. Ta ona je bila produkt vremena. Očitovala se u životu i u znanosti. Vrijedila je misao princa Eugena: »die monarchische Regierung ist die beste weil nur sie die Wahre Fähigkeit hat, den Centraipunkt durch die Zusammenwirkung aller Theile behaupten zu können, denn dieses allein macht die Erhabenheit und die Festigkeit der Regierung aus«. Međutim u Madžarskoj, Hrvatskoj i Erdelju kralj je bio ograničen. Njegova moć bila je vezana ustavnom saradnjom staleža. Svećenstvo, plemstvo, građanstvo, pa i razne klase podanika pretstavljale su zasebne organizacije, svaku sa svojim naročitim privilegijama. Kralj je bio čuvar jedinstva državnoga. On je bio svojim dinastičkim interesima nasuprot staležima. Kralj je sa staležima pregovarao o uzajamnim pravima i dužnostima, i često se događalo da je novim povlasticama ili svečanim obnavljanjem ranijih morao od njih da otkupljuje i najnužnija sredstva za pokrivanje državnih životnih potreba. Kada je Karlo VI. došao u Austriju, bilo mu je dvadeset i šest godina. No prije nego se mogao revnošću posvetiti s vladalačkim poslovima istočne monarhije, morala je njegova majka Eleonora Magdalena upravljati istočnim zemljama, jer je on bio u Španjolskoj odakle je morao preko Italije i Njemačke doći u Beč da nastupi osobno vladanje. Za to vrijeme upravljanja njegove majke, carica nosi ovaj naslov: »Dei gratia Romanorum imperatrix vidua et coronata Hungariae, Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae regina, utpote serenissimi et potentissimi principis ac domini Caroli III. Dei gratia Hispaniarum Indiarumque etc. regis, filii nostri delectissimi, nunc unici, mater et regnorum eiusdem pro tempore rectrix«. Carica Eleonora imala je punomoć kralja, pače je mogla stvarati odluke i za najzamašnije stvari. To nam grof Ivan Draskovic piše 13. juna 1711. iz Beča banskom namjesniku u političkim stvarima biskupu grofu Mirku Esterhazyu obzirom na caričinu moć te jasno crta pozadinu u bečkom dvoru. 46 ) Carica Eleonora je obavljala mnoge državne poslove, te je tako također potvrdila 26. svibnja 1711. mir, što ga je hrvatski ban grof Ivan Palffy 1. svibnja utanačio u Szatmaru s madžarskim buntovnicima. Nije bez značenja ako navedem pismo carice Eleonore upućeno banskom namjesniku Esterhazyu, koje sam našao u nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. U ovom pismu, tek dva dana iza smrti cara Josipa, carica moli biskupa da dođe na dvor da bi joj dao »consilium et votum proficuum« što bi bilo posvećeno miru i zadovoljstvu kraljevinama sv. Stjepana. Da je biskup onda pošao u Beč, svjedoče »passuales« od 16. svibnja 1711., koji su izdani njemu i njegovim pratiocima od pretsjednika zdravstvenog vijeća. O tome govori »Politicum« pod brojem 619/6. Koji su motivi vodili caricu da zove biskupa Esterhazya koji je bio officii Banalis in Politicis Locumtenens k sebi u Beč, nije nam nigdje izričito navedeno. No, različite pojedinosti koje nalazimo u korespondencijama, bacaju jako svijetlo u ovu tamnu pozadinu. Hipoteza da je carica htjela biskupov savjet o budućem miru sklopljenom 26. svibnja u Szatmaru s madžarskim buntovnicima, jest nevjerojatna. Tek 19. travnja carica šalje biskupu pismo. 16. svibnja biskup dobiva sprovodno pismo za sebe i svoju pratnju od pretsjednika zdravstvenog vijeća za put na carski dvor, a 28. svibnja isto kao što i 30. travnja održava se sabor pod pretsjedanjem biskupa Esterhazya. U roku od desetak dana, biskup nije mogao sa svojom pratnjom prevaliti veliki put Zagreb-Beč, i natrag, uočivši dobro ondašnja prevozna sredstva. Dakle, mnogo manje je problematičnija teza, da je biskup pošao u Beč poslije 28. svibnja te da je morao dati savjet i pomoć u rješenju problema o nasljedstvu na hrvatsko-madžarskom prijestolju. Srećni rezutlat vijećanja u Beču mnogo bolje odgovara na caričine riječi u njezinom pismu biskupu Esterhazyu: »ut nihil eorum intermittamus quae ... ad procurandam tranquilitatem ac emolumentum huius Regni nostri Hungariae ... animadverteri«. 48 ) Nadb. arhiv Ep. ad Epp. LV. 57.
