VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 80

80 nog pojma stvorenog 1492. god., ali koji nije našao uvjeta svoga ostvarenja prije 1527. god. Tom tvrdnjom ne poriče se suverenost hrvatske kralje­vine ni 1492. god. kao što ni 1527. god. Premda hrvatski saleži ističu da kralje­vine Hrvatska i Slavonija spadaju: au coronam regni Hungariae, ipak oni ovom istom diplomom koja sadrži ove rijeci i kojom Hrvati prihvaćaju u ime čitavog kraljevstva hrvatskog tz. požunski mir glede zamjenitog nasljedstva kralja Vladi­slava i Maksimilijana smatraju sebe nosiocem prave posebne kraljevine. Oni su ovom diplomom pokazali svoju posebnu državnopravnu individual­nost. No nije važno samo to što vrše to pravo pretstavnici Hrvatske, nego je značajnije da ga ovi isti vrše izvan teritorija svoga državno-pravnog tijela; oni ga vrše u sreaini madžarskih velmoža s kojima žive u zajednici pod istim vlada­rom. Sadržajni krug ovog vršenog i priznatog prava ne ograničuje se u području državnog prava, nego ono kao takvo cini sastavni dio međunarodnog prava. Među­narodnopravni ugovor između svoga kralja Vladislava i rimskog cara Maksimili­jana ne samo da to ratifikuju hrvatski staleži, već o tom izdaju prema vani za Hrvatsku posebno i osobeno, t. j. odijeljeno od madžarskih staleža i individualno kao Hrvatska, javnu diplomu. Prema tome kruna sv. Stjepana, na koju se hrvatski staleži pozivi ju, zastupa dakle pravno dva nosioca prava: kraljevine Madžarsku i Hrvatsku. Otuda je jasno zašto su nekada bile posebne krunidbe hr­vatske, a posebno madžarske. Zato, pak, što je kasnije nastala zajednička kru­nidba, nisu pravni elementi, od kojih je prvotna krunidba bila teoretički sastav­ljena, izgubili u novoj sintezi svoje prvobitne pravne karakteristike, nego su ih i aalje zadržali kako to dokazuje shvaćanje inozemstva. Rimska kurija je svakako morala, paziti p oprirodi svoga položaja na državnopravne suptilnosti, jer inače ne bi mogla voditi uspješnu politiku. Papinski nuncij Burgio javlja 18. veljače 1526. u Rim da se je Ferdinand mogao proglasiti kraljem Bosne: appartenendo la Bossina a la Croatia. Prema shvaćanju ovog papinskog poslanika slijedi da je Hrvatska samostalnim nosiocem virtualnog prava samostalnog nekada hrvatskog kraljevstva. Portini i Zapoljini prosci premda nisu imali pravo na hrvatsko prijestolje kao Ferdinand, ipak su svojim molbama i ponudama prećutno priznali naše na­rodno suverenstvo. Ovakve »ponude« ne čine se sa strane tuđih država, koje ne priznavaju pravo naroda i moć koje bi mogio isto tako odlučiti o pretendentu pri­jestolja kao što je odlučila poslije smrti kralja Matije izborom Vladislava Jage­lovića iako je već hrvatsko prijestolje ugovorom pripadalo caru Maksimilijanu. Pokus pak Venecije da bi Hrvatsku ponukala na uži savez, opet je očiti dokaz kako je medu drugim državama i Venecija priznavala suverenost hrvat­ske kraljevine. Jer samo između suvereno slobodnih država može biti po­ziva na sklapanje uzajamnog saveza i ugovora o miru. Kad je češki kralj Ferdinand poslao svoje nuncije na hrvatski sabor da oni tamo dokazu pravo nasljedstva svoga kralja, već ovim činom on je pokazao prstom na hrvatsku samostalnost i njezinu suverenost. Budući da je Fer­dinand po svojim poslanicima dokazivao tek svoje pravo, znači da mu je hrvatski sabor bio najviši torum koji je morao ispitati valjanost njegovih tvrdnja odnosno njegovih zahtjeva. Da je Ferdinand dokazivao svoje pravo, a da ga in concreto zaista nije imao, uzmimo per inconcessum, a hrvatski sabor da je pronašao neosno­vanost Ferdinandovih tvrdnja i u tom slučaju, kao i u prvotnom, Hrvatska je samo jedna suverena vlast, koja odlučuje da li će odbiti Ferdinanda ili će konačno sank­cionirati i ostvariti cilj ugovora u pogledu hrvatskog prijestolja. S druge strane Ferdinand je znao i očitovao da mu izborom Madžara još ne pripada kakvo pravo na hrvatsko prijestolje. Stoga, premda je već mjeseca studenog 1526. god. bio po­dignut na madžarsko prijestolje izborom madžarske većine, sa svim tim on se obratio na hrvatski sabor da tu ishodi po svome pravu izbor hrvatskog naroda. Važno je napomenuti i tu činjenicu da je zakonita Madžarska svečano priznala suvereni položaj Hrvatske prema madžarskoj kraljevini, jer se je izabrani madžarski kralj prikazao na izbor hrvatskom saboru. To on ne bi mogao ni smio učiniti a da se izdajstvom ne ogriješi o madžarsku krunu. Kad bi madžarski kralj Hrvatsku smatrao jednom pokrajinom Madžarske, slijedilo bi da se ne bi obratio radi izbora hrvatskom saboru kao što se nije obratio ni madžarskim Slovacima, Rumunjima, Nijemcima i dr., jer bi mu dostajalo da je madžarski kralj. Ali ne smije se zaboraviti niti to da je kroz 160 godina, od 1526. do 1687., moglo dogoditi da dvije nacije budu pod različitim kraljevima, jer je Hrvatska i

Next

/
Oldalképek
Tartalom