VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 77

zuje adresa koju su poslali četiri hrvatska poslanika na kraljevski dvor ,a koja je osvijetlila razloge po kojima su se staleži sklonili da stvore sedmi članak o pragmatičkoj sankciji. Hrvati su se mogli nakon izumrća muškog roda kuće Habsburg poslužiti pravom slobodnog izbora koje je u Madžarskoj zajamčeno člankom trećim madžarskog sabora u Požunu god. 1687. i još k tome kraljevom diplomom prigodom krunisanja Josipa I. No da il će se oni ovim pravom poslužiti, zavisiće će od njih, jer ako se ne bi poslužili, značilo bi da su ih važni razlozi ponukali da se odreknu ovog izbornog prava. Da li su se hrvatski staleži kada odrekli, pokazat će nam zaključak zaklučak sa sabora 9. ožujka 1712. godine . DA LI JE HRVATSKA IKADA BILA PARS ANNEXA ILI PARS SUBJUOATA MAĐARSKE? Hrvatska nije nikad bila osvojena ili podjarmljena. Usprkos bezbrojnim ratnim pohodima, koji su se nanizali u toku mnogih decenija i stoljeća, unatoč mnogim pokušajima da ona postane jedan »Kronland« ili pars annexa, hrvatski je narod znao uvijek sačuvati svoju neovisnost. Tko se ne bi sjetio neumrlih pobjeda koje su uistinu tražile mnoge napore i borbe, ali koje su zato zabilježile u povijesti naroda zlatnu slobodu hrvatske kraljevine? Silna naprezanja Hrvatske pod Ladislavom i Kolomanom, pod Karlom Robertom a osobito Ljudevitom L, pak najkrvavijih pedeset godina naše povijesti pod Marijom i Sigismundom, zatim bojevi pod Matijom, diplomatička šah igra pod Vladislavom II., borba pod Maksiminjanom a osobito pod Rudolf om napokon zlo uspjelo lukavstvo pod Karlom VI. u pragmatičkoj sankciji, sva ova stremljenja susjednih nacija kazuju nam da se Hrvatska nije ni u jednoj epohi svoje historije odrekla svojih historičkih prava. Kad bi se iznijela čitava serija ugovora, koji su sklopljeni među Hrvatskom i Mađarskom, ne gledajući na sadržajnu stranu njihovu da li su povjesne ili političke ili pravne prirode, morao bi svaki nepristrani kritičar zaključiti da je Hrvatska bila u svakom danom momentu suverena kraljevina koja je odlučivala sudbinom svoga naroda . Značaj pacta convente, koga sklopiše predstavnici suverene kraljevine pred očima dvaju neprijateljskih tabora s Mađarskim kraljem Kolomanom jest veoma dalekosežan. Njihov tekst u originalu nije nam poznat ,ali on se nalazi razbacan po raznim ondašnjim ispravama! Trogirska diploma jak je oslonac tvrdnji da se mađarski kralj morao posebno kruniti za hrv. kralja iza kako su ga Hrvati na saboru izabrali za kralja. Riječi njezinog teksa dokazuju da Hrvati izabiru Kolomana za svoga kralja, i muški nasljednik mora će se držati primogeniture. Kad Koloman daje firmam pacem Hrvatskoj te ju oprašta od plaćanja poreza ,a uzto kad Hrvatska je dužna dati kralju vojsku u pomoć samo do svojih granica, znači da hrv. kraljevina nije podjarmljena od Kolomana, znači također da je Koloman postao naslijednikom kralja Petra samo uz dobru volju naroda, očitovanom na saboru. Činjenica, da ni jedan Madžar nije mogao doći u Hrvatsku bez njezine dozvole najbolje je dokaz neosnovanosti tvrdnje da je Koloman osvojitelj Hrv. kraljevine. Ako se Koloman služi naslovom kralja Hrvatske i Dalmacije samo u luv. državnim poslovima ,dok u madžarskim ne, onda je jasno da je Hrvatska stupila samo u personalnu uniju s Madžarskom i pri tome sačuvala i dalje svoju suverenost i integritet. No, važno je napomenuti i to da se Koloman morao zakleti prije krunidbe da će poštivati prava, sloboštine hrv. kraljevine. To nam dokazuje zadarska listina čija autencija nije poricana. Da poslove hrv. kraljevine kralj ili prorex-ban mora obavljati na hrv. saboru veli nam tekst trogirske diplome, a i kasnija povijest .Nije manjeg značaja ako se ustvrdi na temelju Kolomanovih riječi da će hrvatsko kraljevstvo imati i nadalje posebno zakonodavstvo i u svjetovnim i u crkvenim poslovima. Taj zaključak postaje još važniji, kad imajući ga pred očima, gledamo žestoku borbu hrv. staleža da održe samostalno i neovisno svoje zakonodavstvo, koju su oni vodili kroz vijekove svojim susjedima, jer su bili svijesni da su time obranili i neovisnost hrv. kraljevine, utvrđuje nas to u zaključku da je izvorna matica tih diploma takova listina koja se ticala čitavog kraljevstva hrvatsko-dalmatinskog. Budući da pojedine odredbe diplome posvema odgovaraju državnopravnim