VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 69
69 Car je ovom diplomom dao posljednji udarac izbornoj kapitulaciji iz 1608. god. Veći uspjeh nije mogao postignuti nego onda kad se je sabor 7. decembra 1687. odrekao gotovo svih sedamnaest uvjeta. Do toga je moralo doći, jer je požunski sabor dirao i uzljuljao sama kraljevska prava u doba kad je caru bio centralizam poznat, a apsolutizam mio. Leopold je od oca baštinio zemlje i kraljevstva, i zbor korifeja carske habsburške politike, koji je već započeo bio velike pokuse kako će pod žrvnjem apsolutističke vladavine satrti sve osobitosti madžarskog i hrvatskog kraljevstva. Kraljeva volja morala je biti svetinja njegovim narodima, »njoj su se, kako kaže Smičiklas, »imala pokoravati i vjekovi posvećena prava naroda«. Leopold je htio da se sudbina naroda rješava u njegovom dvorskom kabinetu, a ne u saborima. Leopold je imao izvanredne vojvode, koji su njegovo ime toliko proslavili da su ga neki laskavci, stali nazivati »Veliki«, ali taj je naslov radi pravednih razloga historija odbacila. No, u doba veličanstvenih pobjeda velikih carskih »el Fatiha«, morala je uslijediti revizija ustava, bezuslovno, jer se sedamnaest uvjeta kosilo s politikom austrijskog dvora. 5. KUĆEVNI ZAKONI Oporuka cara Ferdinanda II. od 10. maja 1621. veli: »Sollten alle unsere Söhne und Deszendenten ohr männliche eheliche Leibeserben... hinscheiden ... alsdann auf unseren ältesten Bruder oder desselben eheliche männliche Linie«... allein inne haben regieren, geniessen«. Zatim opet: ... dass von nuhn hinfuran zu ewigen Zeitten alle unsere Erbkönigreich, Erzherzogthumber Furstenthumber, lande und leute, sambt aller Ein — und Zugehörung, keines wegs, noch auf einige weis, es seye durch verrer (fernere) Testament, Ver mächt, Heuraths — oder einige andere benante, noch unbenannte contract zerthailt oder zertrennt, sondern allezeit inusgesambt auf denn eltisten descendenten nach art und ausweisung des Juris Primogeniturae und Maioratus fallen und verstammt werden sollen«. 15 ) S time je Ferdinand II. stvorio kućevni zakon po kojem je morao nasljednik prijestolja pravom primogeniture naslijediti zemlje i s njima sva vladalačka prava i dohotke kao jedan »Fideicomiss ili Majorat«. Hio je naglasiti da se raštrkane zemlje istočne Monarhije čuvaju u jedinstvu. Ferdinand II. je odredio da red primogeniture mora vrijediti za sve generacije i vremena i to ne smije promijeniti ni jedna naredba budućeg kućevnog zakona, niti kakva ženidbena politika ili kakvi drukčiji ugovori. U kodicilu k oporuci 8. augusta 1635. god. naglašuje, određuje, ozakonjuje univerzalni majorat, i još nadovezuje da se moraju sve zemlje koje će on osvojiti, dobiti, da pripoje k istom Majoratu, kojeg će ovako uvećanog nasljednik moći pravom primogeniture steći. Kasnije nam historija pokazuje da su Ferdinandovi potomci na španjolskom prijestolu zaista shvaćali univerzalni fideicomis kao Patrimonium. Tako Leopold nazivlje Belgiju »antiquum inclytae Domus Nostrae Patrimonium«. »Uža konferencija 1712. god. cara Karla VI. također govori o »patrimonialnim kraljevinama i zemljama«. Kako je ovaj kućevni zakon o nedjeljivosti i nepromjenjivosti nasljedne baštine utjecao na kasnije carske odluke Leopolda i njegovih nasljednika vidjet ćemo u razlaganju što slijedi o tajnoj odluci dvora 5. i 12. septembra 1703. godine. Iza turskih ratova obuhvati pitanje o španjolskom nasljedstvu politiku Leopoldova dvora. S druge strane Ljudevit XIV. pripravljao se za isto rješenje već tridesetak godina različitim diplomatičkim putevima, ratovima i savezima. Svatko je slutio da će zapadna Evropa zapasti u krizu pošto Karlo II. kao posljednji španjolski Habsburgovac umre. I Leopold i Ljudevit imali su različita sredstva na temelju srodstva za sticanje španjolske baštine. Leopold je mogao bolje uspjevati obzirom na španjolsku baštinu kao sin Marije Ane španjolske princese, koja se najprije mogla nadati nasljedstvu španjolske monarhije, nego kao član njemačke linije austrijske kuće. Ta mu je pogodnost izlazila iz španjolskog nasljednog reda gdje je kćerka španjolskog kralja, koji nije imao sina, imala preimućstva u nasljedstvu pred bratom ostavitelja. On je mogao španjolsku monarhiju s Belgijom kao svoju baštinu sjediniti s istočnom monarhijom, i to se ne bi ni malo protivilo kućevnim zakonima Ferdinanda II., ') Turba: Die Grundlagen der Pragmatischen Sanktion II, 341.
