VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 17
17 čine nejasnim. I sam Šišić dugačku opasku na str. 332—333. Povijesti Hrvata završuje primjedbom: »No sve da i uzmemo, da one riječi nijesu docniji umetak, ni u tom slučaju, s obzirom na faktično stanje stvari, ne bi značile više, nego da je splitska crkva već tada dizala glas svoj, da se obnovi njezina nekadanja vlast »do Dunava« i »gotovo po čitavoj državi Hrvatskoj«, a svako kombinovanje o političkim granicama tadanje (Trpimirove) Hrvatske na osnovu ovih anahronističkih i neispravnih riječi, jeste bez vrijednosti«. Nema tu ni anahronističkih ni neistinitih riječi, nema traga o tome, da bi splitska crkva dizala sada svoj glas za obnovu njezine negdašnje vlasti, već je potpuno jasno svjedočanstvo 0 prelazu prava i povlastica solinske nadbiskupije na splitsku biskupiju. Isprava nije trebala voditi računa o sitnim izmjenama, koje su nastale u toku vremena, i nije ništa pogriješila, kad je ustanovila stanje, koje se u svojoj biti ne bijaše izmijenilo. Za svakoga, tko se previše upušta u nepotrebne kombinacije, otvara se sada pitanje ne samo o autentičnosti ili neautentičnosti kao takovoj, nego i pitanje o historijskoj i diplomatičkoj autentičnosti odnosno neautentičnosti. Isprava može biti potpuno autentična pa ipak sadržavati neistinite ili netačne podatke; na drugoj strani isprava može sadržavati potpuno istinite i tačne podatke pa ipak ne biti autentična. U diplomatičkom će smislu neautentična biti ona isprava, koja se izdaje za nešto drugo nego što u stvari jest, bez obzira, da li su u njoj podaci tačni ili netačni. (Usp. Erben, Schmitz-Kallenberg und Redlich, Urkundenlehre. 1 Teil. München und Berlin 1907., str. 35—36.). U Genealoškim prilozima i u Priručniku Šišić je, kako rekosmo, nekoliko puta naglasio, da Trpimirovoj i Mutimirovoj ispravi nema i ne može biti prigovora; one su mu dakle autentične i u historijskom i u diplomatičkom smislu. U Povijesti Hrvata kaže, da Trpimirovoj ispravi nema prigovora »sa stanovišta diplomatičkoga«. Tu je dakle na jednoj strani naglašena diplomatička autentičnost a na drugoj navadanjem raznih momenata, koji bi govorili u korist interpolacije, oslabljena historijska. Stvar je još zapletenija zbog nepovoljne tradicije, koja je u prvom redu potaknula Šišića, da pode u potragu za momentima, koji potkrijepljuju autentičnost isprava. Uzdrma li se njihova historijska autentičnost, na slabim će nogama stajati i diplomatička. A za sve to nema opravdana razloga. Miho Barada u svojoj studiji »Dvije naše vladarske isprave« (Croatia Sacra. Arkiv za povijest Hrvata. Br. 13. i 14. Zagreb 1937.; separatni otisak nosi godinu 1938.) promotrio je kneženske isprave, kako
