VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 195
195 teško jer imadu mnogo malih naroda koji se ne razumiju međusobno kao Wendi (Prekomurje), Korušci, gornji i donji Štajerci, kao što je to kod Slovaka, koji hoće da svoj grdi liptovski dialekt učine književnim protiv lijepog, izrađenog češkog. U godini revolucije (1848.) — veli Wimmer da je sada nastala potpuna sloboda štampe i da je prilika da se izda srpska biblija i ponovo Dalmatinova. Ove godine bio je Wimmer kao pristaša mađarske revoluije i emisar Košutov u Londonu sa političkom misijom, te je i tamo predlagao da se izda srpska i vendijska biblija i da bi se uredila skladišta za prodavanje biblija, među inim mjestima i u Zagrebu, Ljubljani te Trstu. Iz usmenog izvještaja u Londonu saznaje da je Wimmer bio u dogovoru u Beču sa Mechitaristima te Miklošićem i Karadžićem glede izdanja slovenske i hrvatske biblije. Za potkrjepu prijevoda Karadžića prikazao je Wimmer pismeno dne 11. oktobra 1848. prepis potvrde od crnogorskog vladike Petra Petrovića izdane još dne 9. oktobra g. 1833., da je Karadžićev prijevod valjan, a time je potkrijepio svoj predlog. Koncem istog mjeseca već se je raspravljalo o financijalnoj strani s Karadžićem za njegov prijevod. Cijela akcija je doskora prestala, jer je Wimmer prešao u Košutovu vojsku te je kao komesar ustaša skupio u Oberschiitzenu narodnu gardu s kojom se je opirao protiv divizije generala Teodorovića od Jelačićeve vojske. Wimmera su sada austrijske oblasti proganjale te je jedva utekao u Švajcarsku. Košut ga je poslao kao svog pouzdanika za emisara u Berlin da ponudi Fridriku Wilchelmu IV. ugarsku krunu u čemu ali nije uspio. Košut je sa Wimmerom mnogo prijateljevao te ga je nakanio imenovati u svojoj vladi ministrom prosvjete. Iza toga je Wimmer boravio u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj i u Sjevernoj Americi a konačno se je smirio u Beču, makar da još nije bio amnestiran, gdje je i umro. Oko 13 godina radio je na propagandi protestantskih biblija za sve narode bivše Austro-Ugarske monarkije, među kojima se je zanimao i za Slovence i Hrvate, makar sa slabim uspjehom. U svemu je raspačao bibliju u 13 različitih naklada te Novi Zavjet u 25 naklada a u svemu 337.960 primjeraka. 7. Zimmermann Bernhardt Hans Dr. U časopisu Hefte zur Brüdergeschichte in Herrenhut, 1937. priopćio je autor raspravu: Die Zinzendorf als Förderer reformatorischen Bestrebungen. Tu spominje posebno Barbaru Zinzendorf suprugu Hansa v. Zinzendorf vlastelina u Donjoj Austriji oko Željeznoga. Barbara je bila veliki pristaša reformacije te je dapače sakupila neku svotu za pripomoć hrvatskoj tiskari u Urachu, a u tom joj pomogao njezin susjed Hans von Weispriach, koji se je naročito zainteresirao za hrvatsku bibliju za Hrvate, koji su u Gradišću bili njegovi podanici. Barbaru v. Zinzendorf nagovorio je zato dekan bečkog sveučilišta Dr. Gj. Tanner, te je ona kao i plemić Weispriach pozvala Konsula na svoj posjed, gdje je sve seljake Hrvate obratio na novu vjeru. Pisac drži da je gđa Zinzendorf bila u diretknoj vezi s Konzulom Stj. Istrijanom te sprema o djelovanju Konsula u Gradišću posebnu raspravu po najnovijim vrelima, što će biti svakako zanimljiv prilog za proučavanje reformacije među Hrvatima. 8. Südostdeutsche Forschungen im Auftrage des Südostinstituts München, III. g. svezak 4. pod redakcijom Fritza Valjavca donosi članak od Dr. Fr. Bučara: Ueber die Fundstellen der alten kroatischen Drucke aus der Zeit der Reformation in den Bibliotheken Deutschlands, p. 701—714. Tu su prikazane sve knjige, koje su izašle glagolicom, ćirilicom, latinicom i na talijanskom jeziku iz tiskare u Tübingenu-Urachu g. 1561—1565. te u Regensburgu g. 1568., prema radnji, koja je izašla u Starinama Jugoslavenske akademije br. XXXIX., Bučar-Fancev: Bibliografija hrvatske protestantske književnosti za reformacije, Zagreb 1938.
