VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 8

tome hrvatski knezovi nijesu bili neograničeni nosioci državne vlasti, već je ova imala svoj osnov u općini i njezinom zastupstvu (ib. str. 76—77.). U drugom dijelu svojih studija o »Nutarnjem stanju Hrvatske prije XII. vijeka,« u kome govori o hrvatskoj crkvi (Rad 79. god. 1886.) Rački pobliže obraduje pitanje o području splitske nadbiskupije, koje, kako je rečeno, bijaše načeo u Odlomcima iz državnoga prava. Spominje, da je solinski biskup bio crkvenim poglavicom čitave Dalmacije i da se u VI. stoljeću označivao kao »archiepiscopus sanctae ecclesiae salonitanae«. S propašću Salone propade i njezina biskupska stolica. Ali, kao što se pučanstvo Salone djelomično sklonilo u bližnji Split, tako je doskora ovamo bila prenesena i biskupska stolica. Na splitskog biskupa predoše prava i povlastice solinskog nadbiskupa pa je i dugo nosio stari naslov »archiepiscopus s. salonitanae ecclesiae«. Ta je prava i povlastice naslijedila i prvostolna crkva, »ecclesia s. Domnii et Anastasia ili »ecclesia s. Domnii«. Skoro puna četiri stoljeća nije bilo promjena s obzirom na područje, koje stajaše pod vlašću splitskog nadbiskupa. Hrvatska državna vlast priznala je crkvenu uredbu solinske nadbiskupije. Trpimir u svojoj ispravi konstatira, da je solinska crkva metropola do obale Dunava i skoro čitave hrvatske kraljevine. Solinski ili splitski nadbiskup je dakle vrhovni duhovni pastir svih podanika hrvatske kneževine, metropolita čitave hrvatske zemlje, a crkva sv. Dujma crkva matica svih hrvatskih crkava, (ib. str. 136—137.). Idući tragom za Farlatijem Rački je iz Trpimirove i Mutimirove isprave izveo zaključke potpuno u duhu harmonije između diplomatike i povijesti. Povezavši ove isprave s ostalim izvorima dao je vrlo plastičnu sliku političkih i crkvenih prilika hrvatske kneževine. Njegovim nasljednicima nije u glavnome preostalo drugo nego da se zadovolje s onim, što on bijaše rekao. Tade Smičiklas u svojoj »Povjesti Hrvatskoj« (prvi dio, Zagreb 1882., str. 182—183.) daje, na osnovi isprave, sumarnu karakteristiku Trpimirova vladanja. Kad ovaj knez svoju državu naziva regnum ili »kraljevstvo« onda, kaže Smičiklas, postupa kao i drugi moćni hercozi, koji su svoje kneževine tako nazivali a da bi pokazali, da vladaju samostalno. Ime Lotara na početku isprave Smičiklasu je samo ostatak pređašnjih običaja, koji su pisari zadržali u svojim formulama. Zbor gospode i velikaša oko Trpimira sačinjava pet župana, jedan komornik i tri svećenika, koji su na njegovom dvoru i u njegovoj pratnji. Naziv dux prevada Smičiklas sa ban pa prema tome knežev naslov glasi kod