VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 119
119 toga slijedi, budući da su nagovarali, da su Hrvati željeli i htjeli da i Ugarska ima istog kralja kojeg i Hrvatska. U protivnom slučaju logično je da bi paradoksno izgledalo. Pa kad su hrvatski ablegati prihvatili onaj nasljedni zakon kojeg su i Madžari, a koji je zapisan u člancima (I., II., III.) zajedničkog sabora 1722. god. znači da je nastala zajednička pragmatička sankcija i za Hrvatsku i za Ugarsku. Uslijed toga postade suvišnim svaki drugi zakon u obim kraljevinama koji se ticao istog predmeta. Kao što nije imao više vrijednosti artikul požunskog sabora iz 1715. god., gdje se osiguravalo slobodni izbor Madžara u Ugarskoj, ako Karlo VI. umre bez muškog potomka, tako je postala suvišnom i posebna pragmatička sankcija Hrvata iz 1712. god., jer su oba zakona zamijenjena jednim jedinstvenim i jedinim zakonom o ženskom nasljednom pravu i redu na krunu sv. Stjepana iz 1723. god. Pitanje, pak, zašto je zajednički zaključak u zajedničkom saboru 1723. god. postao zakonom, lako je riješiti. Ista rezolucija sadržana je u I., II. i III. članku sabora koji su ad littteram preneseni u carev dekret gdje su našli carevom sankcijom zakonsku moć, pravovaljanost. Budući da je taj zajednički zaključak dobio od kralja sankciju znači da je na nj pristao i kralj, a na taj način su hrvatski staleži i redovi dobrovoljno odustali od posebne hrvatske pragmatičke sankcije i prigrlili zajedničku ugarsko- hrvatsku pragm. sankciju od 1723. god. ZAKLJUČAK Da li je Marija Terezija postala hrvatskom kraljicom na osnovu hrvatske pragmatičke sankcije ili one iz 1723. god.? 20. listopada 1740. god. umro je car Karlo. Njega naslijedi njegova dvadesetitri godišnja kćerka Marija Terezija. Tek što je Karlo umro objavi bavarski grof Maks Emanuel de la Perouse službeno, da njegov gospodar ne priznaje Mariju Tereziju zakonitom baštinicom Habsburških zemalja, oslanjajući se na oporuku Ferdinanda L, po kojoj bi imali nasljediti baštinici njegove ženske linije, ako muški rod izumre. Fridrih II., kralj pruski, javi svom poslaniku u Beč: »Car je umro, carstvo i kuća austrijska ostaju bez vrhovne glave, financije su austrijske razasute, vojske oslabile, zemlje su istrošene ratovima, kugom ,glađu i strašnim poreznim teretima, koje nose narodi do dana današnjega. K tome dolaze pretenzije Bavarske i Saksonske, koje do sada pod pepelom tinjaju, ali će skoro buknuti plamen; tajne nakane francuske, španjolske i savojske izaći će doskora na vidik. Kako je moguće da su u Beču tako bezbrižni, te neuviđaju pogibelji, koje se u tako velikom broju valjaju na ovu nesretnu kuću. Kako se mogu varati toliki ljudi sjedeći u vijeću krune,, da će sve živo skočiti na noge na obranu nasljedstva u ovoj zapuštenoj zamlji«. Ovako je prikazao Fridrih situaciju u kojoj se nalazila Marija Terezija. Ipak nova vladarica, premda u teškim prilikama, izgleda da se nije bojala hrvatskom saboru 1. decembra, javljajući smrt svoga oca, tvrditi da je ona pravi nasljednik u hrvatskoj kraljevini i temeljila svoje pravo na prvom i drugom artikulu iz god. 1723., tako da nije ni spomenula hrvatsku rezoluciju iz 1712. godine. Marija Terezija naime piše hrvatskim staležima i redovima moleći ih da joj budu vjerni, kao što su bili pohvalno vjerni njezinim prethodnicima, međutim za osiguranje svojih prava, privilegija i sloboština neka se ne boje, jer da će ona njih opsluživati nepovredivo, pače obećava da će se brinuti za napredak, mir i obranu ovih kraljevina, gdje je ona gospodarica, kraljica na temelju prvog i drugog articula koji su stvoreni na saboru 1723. god. 82 ) Ovo pismo su hrvatski staleži i redovi uvrstili u saborski zapisnik 1740. god. 1. decembra kao 28. članak. Kad je bilo pročitano pismo u saboru, hrvatski staleži i redovi su zaključili svojim drugim člankom da priznaju Mariju Tereziju svojom kraljicom, te izjavljuju da se podvrgavaju »suae sacrae reginalis maiestatis iussis et imper ii« na osnovu ne samo saborskih članaka prvog i drugog od god. 1723. sjećajući se nego i također sedmog članka zagrebačke skupštine držane 9. marta 1712. god. Oni su mogli pisati to u svoj saborski zapisnik, jer uistinu Marija Terezija stolovala je u Austriji i držala u svojoj ruci nasljedne provincije Kranjsku, Štajersku i Korušku, te je prema tome potpuno zadovoljila uvjetima hrv. pragma82 ) Jura II. 125—126.
