VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 109
100 god. tvrdili da se hrvatski zakon ne smije protiviti zajedničkim zakonima stvorenim na zajedničkom saboru, da ovi zakoni moraju biti u skladu s madžarskim. Zato oni mole kralja da se ponovno utvrdi pravo Hrvatske da sama za sebe bez ovisnosti stvara zakone, kao što Madžari to čine za sebe, a zajedničke stvari da zajednički rješavaju. Međutim Madžari su 9. lipnja 1708. u Požunu opet stvorili zaključak obzirom na hrvatske zakone, da ovi zakoni koji su do sada stvoreni, u koliko će se protiviti domaćim zakonima, da će biti bez vrijednosti. No, Madžari mjesto da su dobili potvrdu od kralja na ovaj zaključak, stvoren bi zakon koji bude 1715. potvrđen a sadrži ove važne točke: 1. Hrvatski zakoni koji su posebice već potvrđeni ti ne mogu ni doći u raspravu obzirom na vjernost i valjanost svoju. A taj se slučaj dešava kad hrvatski sabor nešto zaključi, a kralj potvrdi. 2. Nema sumnje o pravosnažnosti onih zakona koji su stvoreni do 1681. a generice su potvrđeni. 3. Zaključci hrvatskog sabora koji nisu ni pojedince ni općenito potvrđeni, oni se moraju predložiti kralju u roku jedne godine. 4. Otsada svi zaključci koji budu na hrvatskom saboru stvoreni, moraju se odmah predati kralju na sankciju, te će vrijediti kao zakon samo ako ih kralj potvrdi. Prema tome zakonodavstvo kraljevine Hrvatske ostalo je i nadalje neovisno, suvereno. Madžarski sabor nije mogao utjecati na hrvatsko zakonodavstvo, a hrvatski zakoni nisu se morali podudarati s ugarskim. Kod stvaranja hrvatskih zakona ima udjela samo kralj i hrvatski sabor. Na ovakvom zakonu mogli su Hrvati biti zaista ponosni, jer tu je opet jasno određen položaj Hrvatske prema Madžarskoj. Ovaj je zakon bio još jedan dokaz suverenosti i državnog integriteta kraljevine. On je također dokazivao i najvećim tvrdoglavcima kako je Hrvatska uporedena s Ugarskom, da nema razlike u položaju pred kraljem, kako je kralj morao posebno kao hrvatski kralj potvrditi zaključak hrv. sabora da postane zakonom, a posebno ugarske kao madžarski kralj. Treći članak hrvatski staleži i redovi nisu smatrali opasnim, iako je on bio indirektno uperen protiv njihove pragmatičke sankcije. Doduše bila je u Hrvatskoj struja koja je htjela otcjepijenje od Ugarske, ali ona je bila preslaba da to poluči. Većina je mjerodavnih magnata bila gotovo više vezana za Ugarsku nego li za svoju domovinu. Njihovi su se interesi nalazili veoma često onkraj Drave, a, napokon, ugarski sabor ih mogao mnogo više zadovoljiti nego li hrvatski. Zato hrvatski staleži nisu mnogo polagali važnosti na treći članak, jer oni su sami, nagovarajući Madžare da prime žensku lozu, htjeli i nadalje proslijediti s Madžarskom u personalnoj uniji. Posve je vjerojatno da su se hrvatski staleži sjećali nastojanja Leopolda I. oko centralizacije, gdje je car htio da uništi moć obiju kraljevina, da pogazivši njihova osnovna prava koja ih čine kraljevinama ,stvori od njih običnim nasljednim zemljama. Tu je bilo najbolje protivoruđe zajednička borba Hrvata i Madžara protiv zajedničkom neprijatelju. Bez sumnje da ih je smetala druga točka trećeg članka gdje se Madžari osiguravaju de omni a regno avulsione, jer im je takav izraz umanjivao suverenost njihove kraljevine, ali s druge strane dobili su reivindikacijom osiguraciju svih prava i sloboština svoje kraljevine, potvrdu nezavisnosti hrvatskog zakonarstva spram ugarskom, a to im je sigurno moralo biti dosta, jer više nisu mogli ni dobiti. Uostalom hrvatski staleži dobili su po drugi puta kraljevu sankciju na svoj zaključak u saboru 1712. god. gdje osiguravaju ženskoj lozi Habsburga hrvatski prijesto. Oni su ju dobili u prvoj točki 120 artikula gdje se izričito kaže: »Statuta eorundem municipalia, regia authoritate spécifiée confirmata; in nullam amplius de sui validitate veniant quaestionem«. Nema, dakle, na nijedan način više rasprave o pravovaljanosti zaključka hrvatskog sabora kojega je kralj posebice potvrdio. A hrvatska pragmatička sankcija dobila je posebice potvrdu od kralja 16. svibnja 1712. godine. Tu su, dakle ,hrvatski staleži i redovi vidjeli ponovnu kraljevu sankciju svoga zaključka, i zato je smatrali i dalje obvezatnom, pravovaljanom. I samo zato što su bili hrvatski staleži svijesni o vrijednosti svoje pragmatičke sankcije ,samo zato su dali svojim ablegatima na požunski sabor 1722. god. instrukciju gdje im u oštrom tonu zapovjedaju: »ali neće od izjave i odluke što je prije više godina na saboru kraljevine o nasljedstvu preuzvišene kuće austrijske stvorena, po tom od odredbe i članka što postoji ,ako kad i do toga dođe ništa dati otkinuti, još manje će sama gospoda poslanici od iste odredbe ikako odustati«.
