VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 107

107 ve da provede ženski nasljedni red u Madžarskoj. O kada bi nam se pokazao način, kliknuo je biskup u svom pismu, koji bi bio jak i uspješan, koji bi se i kralju sviđao, a koji bi utvrdio njegovo pravo na Hrvatsku koja se svojevoljno podvrgla njegovoj muškoj i ženskoj lozi. Međutim kako je uspjela audijencija Plemićeva kod kralja potpuno je nepoznato. No, svakako se dogodilo da je Karlo VI. raspustio madžarski sabor u Požunu, tobože radi kuge. Tako su saborski artikli ostali nepotvrđeni, a rješenje spora je time između Madžarske i Hrvatske na neodređeno vrijeme odgođeno. Tek 17. kolovoza 1714.. godine hrvatski sabor bira poslanike za madžarski sabor kojeg je nakon duže pauze Karlo ipak sazvao. Instrukcija hrvatskim poslanicima za požunski sabor sadržala je osim sada stvorenih osam točaka, još i instrukcije iz 1708. i 1712. god. Prva točka najnovijeg naputka traži od ablegata ukoliko nijesu bile ostvarene točke prijašnjih instrukcija, neka se sada ostvare detaljno. 10. lipnja 1715. Karlo VI. je izdao dekret koji sadrži 136 artikula od god. 1708. do 1715. stvorenih na madžarskim saborima. Mnogi članci tiču se isključivo Hrvatske, a drugi same Madžarske ili u vezi s Hrvatskom. U istom dekretu nalazi se treći članak kojim se riješava pitanje nasljedstva . Značajno je napomenuti, da je ovaj treći članak bio stvoren već 1712. god., ali je bio inartikuliran tek na svršetku sabora 1715. god. gdje je kao artikul u saborskom zapisniku citiran. Napokon, on je našao u cjelini svoje mjesto i u Karlovom prvom dekretu 1715. god. te je dobio kraljevu sankciju i postao zakonom. Naslov ovog članka u Karlovom dekretu glasi: »Circa regiam haereditariam successionem et regimen, uberior declaratio«, dakle baš onako, protiv čijeg se smisla toliko borio Biskup Esterhazy i Protonotar Plemić 1712. god. naravno, jer je on ukidao hrvatsku pragmatičku sankciju. Oni su htjeli da spriječe konfirmaciju ovog članka, ali vidimo da nisu uspjeli. Članak treći, kako vidjesmo, pozivlje se na drugi članak koji mora u cjelini obvezivati kralja, a koji daje Ugarskoj i pridruženim stranama izborno pravo. No drugi članak sadrži diplomu Karlovu i njegovu zakletvu prilikom njegove krunidbe iz 1712. god. što smo već i jedno i drugo razložili i zaključili da se Ugarskoj i privezanim joj stranama osigurava izborno pravo u slučaju izumrća muške loze, ali ne daje se isto pravo pridruženim kraljevinama dakle, Hrvatskoj. To smo temeljili na smislu, sadržaju i naročitom sastavu diplome i zakletve. Na pr. Josipova zakletva, prilikom njegove krunidbe 1687. god., nema umetnuto »qua praelibati regni Hungariae et aliorum regnorum ac partium eidem annexarum rex« premda se inače ad litteram slaže s Karlovom zakletvom. Budući da sam dovoljno razložio drugi članak, ovaj stavak u trećem članku napuštam da- se radije zaustavim na dvjema točkama koje također sačinjavaju treći članak. Prva točka kaže da kralj ne može drugčije vladati nego obazirući se na zakone, koji sada vrijede u Ugarskoj kualjevini, ili na one koji će se u buduće na saboru stvoriti. No mnogo je važnija druga točka koja je direktno uperena protiv hrvatske pragmatičke sankcije a glasi: »§ 2. Qua regia clementissima declaratione; circa clausulam: pront super intellectu et usu legum, regio, et communi statuum consensu diaetaliter conventum fuerit, de omni a regno avulsione; ac ad morem aliarum provinciarum supposito gubernio; memoratos status, et ordines regni sufficienter praecautos reddit«. Staleže i Redove dovoljno zaštićuje od svakog otkinuća od kraljevstva klauzula gdje se kaže da će ono vrijediti pravovaljano što će od strane kraljeve po njegovom shvaćanju, upotrebi zakona biti u skladu s mišljenjem ovih staleža i redova. To vrijedi, dakle, od 1715. god. dalje kao zakon. Prema tome, da je Karlo VI. umro prije 1723. god. kad su i Madžari prihvatili pragmatičku sankciju, Hrvatska kraljevina došla bi pod žensku lozu Habsburga, pa ako Madžari ne bi prihvatili istog vladara što je u Hrvatskoj morao kraljevati po njihovom zaključku u 1712. god. dogodilo bi se baš po rečenoj točki »avulsio« otkinuće hrvatske kraljevine od Ugarske, prestala bi personalna unija između Hrvatske i Ugarske. Da se. dakle, ova »avulsio« ne bi dogodila, dok ovaj zakon ne bude derogiran, u slučaju da bi kraljevina Hrvatska htjela da stupi u personalnu uniju recimo s vojvodinama štajerskom, Kranjskom i Koruškom, čega su se Madžari baš i bojali, jer je to proizlazilo po njihovom mnijenju, iz hrvatske pragmatičke sankcije, pak prema tome, ako bi kraljevina Hrvatska htjela prekinuti svaku vezu s Ugarskom, Karlo