VJESNIK 7. (ZAGREB, 1937.)
Strana - 2
2 Za postanak ove isprave svakako je od važnosti sama godina 1078. To je godina, kada je Teodor kao presbiter et ecclesie sancti Dominu et eiusdem regis cancellarius sastavio ispravu kralja Zvonimira o obdarivanju splitskog ženskog benediktinskog samostana dobrom Pustice u Lazanima, kada je strukturu ove kraljevske isprave udesio više prema karakteru privatnih nego javnih isprava i kada je organizacija Zvonimirove kraljevske kancelarije, po mom naziranju, bila u pripremnom stanju. 3 ) Invokacija u ispravi Stjepana II. je In nomine Christi poput Zvonimirove In Christi nomine. Teodor nije samo kancelar nego, kao i u Zvonimirovoj, i svjedok (Cartam hane scripsi et testis adfui u ispravi Stjepana IL, scripsi et sum testis ibidem u Zvonimirovoj). Ali dok je u Zvonimirovoj et ecclesie sancti Domini et eiusdem regis cancellarius, u ispravi Stjepana II. je samo cancellarius domini regis. A kada između jedne i druge isprave sastavlja Zvonimirovu, kojom splitskoj crkvi prepušta Cetinsku županiju, onda je sastavlja iussu domini mei regis prenominati Suinimiri, qui et Demetrii, atque domini Qregorii sui episcopi. 4 ) Zvonimirova isprava o Cetinskoj županiji dokumentira jedan pravni posao od kud i kamo većeg značenja nego što je darivanje Pustice, pa je sasvim prirodno, da prva ima više oznaka javnih isprava nego što ih ima druga. Invokacija je u prvoj: In nomine sanete et indiuidue trinitatis a razvučena intitulacija glasi: Ego Suinimir, qui et Demetrius, grada diiiinitus collata subministrante et sagacia uigore clemencie, uere celitus attribute, coopérante rex tociiis Chroacie simulque Dalmacieš) Ali i za ispravom Stjepana II. krije se politički momenat prvog reda, krije se činjenica, da se kraljević iz roda Krešimirovića odriče čitavog svog dostojanstva — deposui omnem dignitatem meam — definitivno povlači u samostan i samostanu, tim povodom, poklanja svoja dobra. I tako se u ispravi manje ističe ličnost njezinog izdavača Stjepana a više ličnost začetnika kralja Zvonimira i crkvenih dostojanstvenika. Ja bih rekao, da se volja Stjepanova izražava jedino u tome, što svem manastiru poklanja svoja dobra, dok bih čitavu naraciju doveo u usku vezu s kraljem Zvonimirom. Njemu je trebalo da se Stjepan sada označi kao negdašnji (olim) hrvatski herceg, da se istakne, da je shrvan od teške bolesti, da je po savjetu svećenstva hrvatskog kraljevstva (sacerdotes regni Chroacie) bio ništa manje nego prenesen u samostan i da će u samostanu biti pokopan. Isprava, koja sve to dokumentira, nije, naravski, smjela biti opremljena u obliku, koji bi naličio javnim ispravama, nego rade poput onih 3 ) Usp. Vjesnik III, str. 182—185. 4 ) Doc. str. 118. B ) ib. str. 116.
