VJESNIK 7. (ZAGREB, 1937.)

Strana - 9

9 a i još kojem drugom, između fiksiranja pravnog posla i njegove dokumentacije. Actum i datum mogu padati u jedan čin ali i mogu biti odvojeni jedan od drugoga, izdavača isprava treba vrlo često razlikovati od začetnika pravnog posla i postavljati pitanje o ulozi primaoca. Oni faktori, koji su imali riječ u hrvatskom javnom životu uopće, imali su je vrlo često i kod raznih pravnih poslova. Mogli su poći tako daleko, da sami sastave ispravu i da je podastru vladaru na odobrenje. Taj se momenat provlači kroz čitavo doba hrvatske javne isprave. Ako o njemu vodimo računa, mnoge nejasnoće, koje nam na prvi pogled udaraju u oči, postaju razumljive i čuvaju nas od opasnosti, da na laku ruku pođemo u potragu za kriterijima, po kojima bismo sad ovu a sad onu ispravu proglasili krivotvorenom. Uloga primaoca dolazi do riječi već za kralja Petra Krešimira g. 1059. Uz ulogu primaoca dolazi momenat o kancelarijskom i nekancelarijskom izdavanju isprava. Lica, koja nose ime kraljevskog kancelara, nijesu izrađivala samo jiavne isprave nego i privatne a i javne su isprave izrađivali kad nijesu bili, da tako rečemo, oficijelni kraljevski kancelari. Ali u doba, kad javni život odaje neki jači zamah ili kad ga je barem imao odati, nije trebalo biti zapreke, da kraljevi pojedina lica, koja su već odala neku vještinu u sastavljanju isprava i za njih samih a i za druge, jače upotrijebe za svoje upravne i političke poslove i da im odrede funkciju kraljevskog kancelara. U tom smislu treba razumjeti ono, što se kaže o pitanju »organizacije kraljevske kancelarije« i o čemu je i ovdje nekoliko puta bilo govora. O ovakovoj organizaciji kraljevske kancelarije može se govoriti za Petra Krešimira oko g. 1069., za Zvonimira g. 1083. i za Stjepana II. 1089. Nosi li kancelar na ispravama oznaku aule regis cancellarius ili cancellarius dominis regis nije u tome dovoljno jak kriterij, da se zaključi na opstanak kancelarije u pravom smislu riječi, jer treba računati s dobro poznato činjenicom, da opstanak naziva ne uključuje u sebi i opstanak same stvari. Ali kada se sastavljač isprave označuje kraljevim kancelarom a sama isprava odaje oznake javne isprave višeg stepena, onda je zaključak na opstanak organizirane kancelarije, po mom mnijenju, opravdan. Kad se govori o organiziranoj kancelariji, ne treba misliti na bogzna kako velik broj lica, koja bi u njoj radila i raspolagala svakojakim pomagalima. Dosta je, da je jedno lice savjesno radilo, da je vodilo računa o ozbiljnosti i značenju kraljevskih odluka i umjelo isprave udešavati u skladu s duhom vremena i prema uzorima, koje nije trebalo tražiti samo na hrvatsko-dalmatinskom području. Hrvatske kneževske i kraljevske isprave već same sobom, svojim opstankom i pravnom vjerodostojnošću mogle su, kao i svake druge javne isprave, služiti kao dokazno sredstvo u svako doba i sporna su se pitanja