VJESNIK 5. (ZAGREB, 1931.)
Strana - 164
164 biskupa Rigoberta se piše oko g. 70Ô. Canonicum ciericis religionem restituit.« U Lateranu su od najstarijih vremena kanonici zajednički živjeli. To su bili medjutim samo pojedini slučajevi zajedničkoga života katedralnoga klera. Tekar u osmom stoljeću je »vita communis« počela postajati općenitija u katoličkoj crkvi, jer su to tadanje okolnosti tražile. Nesredjenost crkvene discpline, a naročito uzgoj svećeničkog podmladka sklonuo je mnoge biskupe, a osobito one, koji su prije redovnici bili, da svoje katedralno svećentvo organiziraju u zajednički život, koji se je način života prozvao: »canonice vivere«, to jest po stanovitim kanonima ili propisima. Ipak je bila razlika izmedju naziva canonice vivere i regulärster vivere, jer je potonji izraz služio za oznaku pravog redovničkog života. Od tada se je zajednički kanonički život brzo i obćenito razvio. U Njemačkoj je najznamenitiji pokretač toga bio sv. Bonifacije, koji je odredio, da biskupi nastoje oko toga, da uvedu strogi kanonički zajednički život. (Hefele, Conciliengeschichte). Sv. Chrodegang je u VIII. stoljeću sastavio pravila kanoničkoga zajedničkoga života za svoju biskupiju. Budući je prije bio benediktinski redovnik, to je njeka pravila toga reda upotrijebio za svoje kanoničke statute, a glavnom podlogom istih bili su statuti lateranskih kanonika. Mnogi su biskupi te statute propisali za svoje Kaptole, a Kralj Pipin ih je proglasio državnim zakonom. Te je statute popunio i proširio Djakon Amalarius, te su isti oko godine 816. na velikoj državnoj sinodi u Achenu po Ljudevitu pobožnomu proglašeni obvezatnim za cijelo franačko carstvo. Ti su statuti odredjivali, da kanonici zajednički mole brevijar, sjedinjeni jedu i u zajedničkim spavaonicama spavaju u posebnoj zgradi, koja se je claustrum ili monasterium zvala. Prema tomu bio je kanonički život sličan samostanskomu, nu bitna je razlika u tomu bila, što kanonici nisu polagali nikakovih zavjeta, te im se je dozvoljavalo privatno vlastničtvo. Kod zajedničkoga objeda čitala su se pojedina poglavja statuta, zvana capitula, pak su odatle nastali nazivi »capitulum« za cijeli zbor, za »capitular« za pojedinca. Glavar kaptola bio je uz biskupa prema reguli sv. Chrodeganga »Archidiacon«, dočim se je prema Achenskom statutu predstojnik kaptola zvao »Praepositus«. U kaptolima posve redovničkog značaja, zvao se je predstojnik »Abbas.« Predstojnici kaptola imali su i disciplinarnu vlast, te su mogli dapače i crkvene kazne upotrebljavati sve do izobćenja. Na Achenskoj sinodi oko 799. godine su već mnogi biskupi izjavili: quod plerique devote ac religiose cum sibi subjectis, canonicam servant institutionem, pak se po tome
