VJESNIK 4. (ZAGREB, 1929.)
Strana - 102
102 Stjepanovo kratko vladanje od dvije godine (1ÔB9. —1091.), a k tome boležljivost i starost ne dadoše mu doduše da razvije osobitu kakvu djelatnost. No obzirom na njegovo vladanje jako je dobro primijetio dr. Nikola Tomašić 9 ): »Mi nemamo nikojega dokaza, da je Stjepan bio nemoćan vladar. Sam nam pripovijeda, da je radi bolesti išao u samostan i bijedno živio. Ali ovdje se ne radi o fizičkom zdravlju vladara, već o njegovoj moći. Činjenica pako, da Ladislav ugarski za života Stjepanova ništa ne poduzimlje protiv hrvatskoga kraljevstva, dokazuje, da je i kraljevstvo bilo jako, i da je Stjepan bio u obće priznat za kralja«. To nam isto dokazuju i dvije Stjepanove isprave, u kojima se s ponosom sâm nazivlje »kraljem Hrvata i Dalmatinaca« veleći: »Stephanus ego, nutu dei Chroat(orum et Dalmatinorum rex)« i »Ego Stephanus dei gracia rex Chroatorum et Dalmatinorum« 10 ), pa je jasno, da je bio kraljem i gospodarem nesamo Hrvatske nego poput Petra Krešimira i Dimitrije Zvonimira također i cijele Dalmacije. do 569.) i poslije u raspravi »Analiza razvoda zemalja sv. Benedikta u Splitu« (kao prilog u Bulićevu »Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku« 1924.—25.) nastojao kojekakvim diplomatskim i paleografskim prigovorima uglaviti te listine kao »proste falsifikate«, a pogotovo jer da u popisu zemalja samostana sv. Benedikta (Territorium S. Benedicti) iz 12. vijeka nema ni spomena o Pustici u Lažanima. No upravo ovaj najglavniji Novakov prigovor, što se u T. S. B. i ne spominje Pustica u Lažanima, jer su prigovori s paleografske strane i onako sporedne naravi, posve je oborio u najnovije vrijeme prof. Lovro Katić u svojoj stvarnoj studiji: »Još o darovnicama Zvonimira i Stjepana II. koludricama sv. Benedikta u Splitu« (u Bulićevu »Vjesniku« god. 1926 —27. str. 42.-59.) Prof. Katić je medu ostalim dokazao i ovo: »2. T. S. B. nije potpun popis zemalja i posjeda sv. Benedikta, već je nepotpun, jer ne sadrži zemlje, koje je samostan bez ikakve sumnje posjedovao u doba postanja tog popisa, a to su »Pot Cilco« i Gladnik. Nema dakle razloga upirati u nj kao u dokaz za falsifikat prijepornih povelja Zvonimira i Stjepana II. zato, što Pustice nema u T. S. B. — 3. T. S. B., kakav je dd nas dopr'o, samo je fragment, u kojem se nalaze zemlje in campo spalatensi, a tek pri svršetku dvije zemlje u Solinu (Doltio in Conscaco) t. j. na hrvatskom tlu. U nastavku morale su doći i druge — teritorijalnim redom.« — Oglašujući ovu Katićevu radnju dr. M. Sufflay u »Obzoru« od 22. V. 1928. pod naslovom »Dvije listine 0 hrvatskim kraljevima — preokret u pitanju njihove autentičnosti« pri koncu veli: »I time je nastupio potpuni preokret u pitanju autentičnosti dviju kraljevskih listina, koje po svom jednostavnom sadržaju zaista nikada nisu izgledale kao falsifikati. Obje listine meni izgledaju spašenima ne samo s obzirom na sadržaj, već i na formu. Jer jedino sadržaj ih je na oko rušio. Zbog formalnih i grafičkih nedostataka ... nije moći tvrditi ni to, da one nisu originali. Preokret je nastupio, jer je nestalo kontradikcije između tih listina 1 popisa T. S. B., a time i jedinog temeljitog prigovora njihovoj autentičnosti«. u ) Temelji državnoga prava hrvatskoga kraljevstva (Pacta conventa) (Vjesnik zemalj. arkiva. Zagreb 1909. sv. III. i IV.) s. 57. bilj. 273. 10 ) Rački: Documenta, s. 148. i 149.
