VJESNIK 3. (ZAGREB, 1928.)
Strana - 182
182 onda je njezin začetnik nadbiskup Lovro, na kog se u ispravi upozorava riječima: ...ad instantissimam peticionem uenerabilis patris mei spiritiualis Laurencii archiepiscopi. I još jednu opasku. U ispravi od 16. aprila 1078. dolazi poslije formule proklinjanja svjetovna kazna: atque LX libras auri persoluat ac componat, quarum medietas regali inferratur fisco, altera autem pro thesauro prefate ecclesie spalatensis. Izmedju onih Zvonimirovih isprava, s kojima operira Rački, svjetovna se kazna javlja još samo u cetinskoj ispravi god. 1078. u obliku: nec non LX libras componat auri, medietas quarum regali inferatur fisco, alia uero prefate ecclesie beatissimi Domini conferatur. Ako je zaista postojala jedna posebna Zvonimirova isprava, koja je bila polazna tačka ovom kasnijem falsifikatu, onda je po svoj prilici i ona sadržavala materijalnu kaznu. Po tome bi njezinog začetnika vodili od prilike oni kriteriji, koji su vodili i opata Adama, začetnika isprave Petra Krešimira za samostan sv. Ivana Evandjelista u Rogovu 39 ). Uz prelaz iz kneževske isprave u kraljevsku, uz posebnu vrst isprava, kao što je Zvonimirova zavjernica, uz veće značenje pečata i uz upliv papinske kancelarije na Zvonimirove isprave, dolazi kao novi elemenat jedna isprava, koja u neku ruku stoji na prelazu izmedju kancelarijske i nekancelarijske opreme. To je ona sačuvana isprava, kojom Zvonimir poklanja splitskom ženskom benediktinskom samostanu dobru Pusticu u Lazanima. 40 ) Vjesnik I., str. 39—40. 40 ) Doc. br. 97. V. Novak, Scriptura beneventana. S osobitim obzirom na tip dalmatinske beneventane. Zagreb 1920. tab. XVII.; Moja Monumenta Diplomatica I. tab. XIII. U člancima »Dva splitska falsifikata XII. stoljeća«, (Bulićev Zbornik Zagreb —Split 1920. str. 547—569), i »Analiza razvoda zemalja manastira sv. Benedikta u Splitu«, (Prilog IV. Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku god. 1924.—1925., Split 1926.) V. Novak išao je za tijem, da ovu Zvonimirovu ispravu i ispravu Stjepana II. god. 1089 (Doc. br. 124) proglasi falsifikatima. Kako ove dvije rasprave nijesu napisane po naučnim kriterijima, pa, ni po svojim negativnim stranama, ne davaju ništa za interpretaciju ovih dviju kraljevskih isprava, ne smatram za potrebno, da se na njih pobliže obazirem. Ja sam već otklonio Novakovu tvrdnju u članku »Die Echheit zweier kroatischer Königsurkunden«, Zagreber Tagblatt od 16. IL 1924., a otklonio ju je i M. Sufflay u članku »O prodoru slavenskih plemenskih ustanova. Dvije izvorne ispiave hrvatskih kraljeva« Obzor od 31. I. i 1. II. 1924. M. Kos se u ocjeni mojih Monumenta Diplomatica, (Starohrvatska Prosvjeta, Nova serija I., str. 104—106.), sasvijem naivno i bez lačnijeg poznavanja dalmatinskih isprava priklanja Novakovom poimanju. M. Kostrenčić je u prvom izdanju svojih štampanih predavanja »Hrvatska pravna povijest«, Zagreb 1920., ponovio o hrvatskim kraljevskim ispravama ono, što je rekao Rački. U drugom izdanju god. 1923., dakle prije nego što je Novakova rasprava »Dva splitska falsifikata« objelodanjena (na drugo se Kostrenčićevo izdanje poziva i sam Novak) dodao je onome, što je rekao u prvom, ovo: »Novija istraživanja pro-
