VJESNIK 3. (ZAGREB, 1928.)
Strana - 157
157 Normansko-bizantski se ovaj rat i dalje vodio, pa su u njem kao normanski saveznici po svoj prilici i dalje sudjelovali Hrvati pod vodstvom pomorskoga vojvode (»marianorum dux«) Jakova, koji se za čitavoga ovoga rata u ispravama ne spominje kao nazočan svjedok u kraljevoj pratnji. U drugom ovom odsjeku ratnom vrlo je značajna 1084. god. Carski naime saveznici Mlečani bijahu ljeti 1083. god. zajedno s bizantskom mornaricom oteli Normanima otok Krf osim istoimene tvrđave, koju je normanska posada junački branila. Stoga i dođe zbog preotimanja otoka Krf a kao i zbog oslobađanja ugrožene normanske posade mjeseca studenoga 1084. god. do ljutih kreševa kod Kasopa na Krf u između normansko-hrvatskoga i bizantsko-mletačkoga brodovlja. Tri se zapravo tu odigraše bitke. U prva dva boja pobijediše Mlečani. U trećoj pak bici bijaše mletačko-bizantsko brodovlje tako strašno rastepeno, da su Mlečani sami izgubili oko 15.700 momaka, od kojih je oko 2.700 palo u ropstvo. Uzato izgubiše devet velikih ratnih galija, od kojih je sedam bilo potopljeno, a Krfom opet posve zavladaše Normani. Zbog ovako silnih gubitaka sâm dužd mletački Dominik Silvije bi svrgnut, a na njegovo mjesto bi izabran Vital Falieri, koji je zbog naknade za gubitke i zbog pružene pomoći kao val jada i zbog osvete hrvatskom kralju Zvonimiru poradi učestvovanja hrvatske mornarice u savezu s Normanima zatražio od bizantskoga cara Aleksija odstup carskoga tobožnjega vrhovnog prava na Dalmaciju. Sasvim naravno da mu je car zbog spomenutih razloga ta svoja teoretska prava na Dalmaciju posebnom poveljom 1085. rado ustupio, te ga odlikovao i čašću protosevasta 62 ) (»dux suo addidit titulo: Dalmatiae atque Croatiae et imperialis protosevastos«. Rački: Doc. 459.). Tako se počeo razvijati i treći odsjek u ovom normansko-bizantskom ratu, u kome su i opet uz Normane sudjelovali Hrvati, te već nova mletačko-bizantska mornarica bi razbijena kod otočića Sasena pred Valonom. Rat se dalje nastavljao kod otoka Kefalonije, ali ne zadugo, jer ratovanje presiječe skora smrt Roberta Guiskarda, koja ga od groznice snađe u starosti od 70 godina 17. srpnja 1085. kod mjesta Kasiopi (»in Cassioppi«), kad je pohitao prema otoku Kefaloniji u pomoć svome sinu Rogeru, koji je podsjedao glavni grad spomenutoga otoka. Na glas o smrti slavnoga vojvode Roberta Guiskarka silno neraspoloženje i klonulost zavlada u njegovoj vojsci, te se Normani na malim lađama stadoše vraćati kući, pa tako u kratko vrijeme propadoše i sva njihova 82 ) O tom ukratko veli Lucije (De regno Dalmatiae et Croatiae. Francofurti 1666. p. 111.): »Historici veneti concordes afferunt Alexium imperatorem Vitali Phaletro eorum duci titulum Dalmatiae concesisse, aliqui quoque Croatiae addunt«.
