VJESNIK 2. (ZAGREB, 1926.)
Strana - 94
literarne i umjetničke svojine. U slučaju, da je nemoguće izvršiti podijelu ovog materijala, nastaje za sve države pravo uzajamne uporabe (droit de commun usage). Ovdje se pobliže odredjuje, kako i u koliko se ovo zajedničko pravo može vršiti. Čl. 5. namijenjen je predmetima umjetničkog, arheološkog, znanstvenog i historijskog karaktera. Ovdje se nije moglo učiniti ništa drugo, nego prepustiti pojedinim državama, da se, obzirom na tako zvani »patrimoine intellectuel^ medjusobno sporazume onako, kako bijahu predvidjeli i mirovni ugovori. Glavna je stvar kod toga, da države, koje su interesovane u ovom pitanju, treba da obavijeste Austriju i Madjarsku u roku od godine dana otkad konvencija stupi na snagu, a svoje zahtjeve mogu precizirati u roku od dvadeset godina od stupanja na snagu mirovnih ugovora. I ovdje je odredjena potpuna recipročnost izmedju pojedinih država. U čl. 6. se odredjuje, da ova konvencija ne mijenja ništa na odredbama mirovnih ugovora, da ostaju na snazi već sklopljeni ugovori izmedju pojedinih država i da se ovakovi mogu sklopiti i u buduće. Ovdje se dapače izričito spominju kao potpuno valjani talijansko-austrijski ugovor od 4. maja 1920. i čehoslovačko-austrijski od 18. maja 1920. Razlozi, s kojih se ovdje ne spominje zajedničko očitovanje vlada Republike Austrije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 5. i 15. aprila 1920., navest će se kasnije. Čl. 7. sadržava ratifikacione klauzule. Kako se jasno vidi, ova rimska konvencija ne ide dalje od odredaba mirovnih ugovora, a naravski nije ni mogla da ide. Ona je doista mogla, da te odredbe mnogo tačnije interpretira i odredi, ali tome stajahu na putu posebni interesi pojedinih država i odviše velika bojazan Austrije, da se te odredbe ne interpretiraju ekstensivno. Učinilo se ono, što se moglo učiniti, a to je da se iznijelo nekoliko jedinstvenih nazora o provedbi. Svakako, poslije ove konvencije, mogla je svaka država vidjeti, kako ima dalje da postupa i gdje da najprije započne, a Što je glavno, kako treba organizovati posao, ako treba da dade dobrih rezultata. I zaista, države, koje potpisaše rimsku konvenciju, makoše se sa mrtve točke, ali svaka je pošla svojim smjerom. 31. maja 1922. sporazumjela se čehoslovačka vlada s austrijskom u pitanju pisanog materijala, koji se odnosi na one donjoaustrijske predjele, koji su pripojeni Čehoslovačkoj, i to sporazumom, koji je smatran kao dodatak k spomenutom ugovoru. 1 ) Poslije toga dodjoše na red ugovori Kraljevine Rumunije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca s Austrijom, o kojima će biti riječ u osmom dijelu ovih studija. *) OpoCensky str. 83—89 : Bundesgesetzblatt für die Republik Oesterreich komad 112 od god. 1922.
