VJESNIK 2. (ZAGREB, 1926.)
Strana - 38
38 ; rodj. grofici Gallenberg. U tom svom podnesku razložili su svoje bjedno stanje, u koje su dospjeli uslijed „nemškega marša i njihovih kvarterov" — ukonačenja njemačke vojske —, koja ih je gotovo izjela, da su sasvim „rasipani, k tomu vsemu kruh kupujući na toliko, da jur nekoteri ne bi novca zmogel zmed nas, da bi mu glavu gdo vuzel", stoga im nije moguće što dati, tim više „ar kaj je god milostivne gospode od slavne familije Erdeodianske, što je naše gospode bilo dokihdob pomrlo, nismo nigdar k njihovim pokopom jednoga kopuna ili odojka dali, niti su od nas kaj takovoga potribuvali". Grofica udova naložila je 8. jula god. 1693. iz Zelina svom kerestinskom upravitelju Jurju Galjufu „Hoćemo suplikanseis ovo dugovanje pravo previditi, ako pervo nisu pervoj gospodi im takovo dugovanje nikai davali, i mi ne ćemo niti podganjati. Zapovedamo, nego kak su pervo u svojoj pravici bili, naj budu i odsada". Galjuf je 28. oktobra potvrdio, da takovoga podavanja nije nikada bilo, što i druga poglavita gospoda mogu potvrditi. 1 ) Tako su se Cvetkovićani plemenitim i pravednim srcem udovice banice, oslobodili nove daće. Nu već slijedeće godine opet im se htjelo nametnuti novu duž nost. Dosta su mnogo stradali od ukonačivanja njemačke vojske, kako smo spomenuli. Ovakova ukonačivanja bila su veoma tegotna. Carskomu vojniku, koji je bio ukonačen, obično kroz zimu, imalo se dati slobodan stan, nà dan dva funta kruha, funt mesa, pol vrča vina ili cijeli piva, za konja šest funti sijena, porciju zobi i slame, a na mjesec dva forinta u gotovom. Uz takova podavanja možemo si misliti, kako su Cvetkovićani stradali. God. 1694. tražilo se od njih, da davaju „8 volov pod puške za tabor", a osim toga „obćinskem dugovanjem marhu vu tabor". Dakle pod voze za ratne potrebe i marvu za opskrbu vojske. To je bila tadanja rekvizicija i ratno podavanje, samo s tom razlikom, da se danas potrebna rnarva kupuje, a onda se je morala dati da Bog plati ! I ovi tereti potekli su iz kuhinje kerestinečkih gospoštijskih službenika, kao što su već minule god. 1693. tjerali ih, da davaju podvoze za municiju. Vodio se tad veliki rat protiv Turaka, koji su tjerani iz Slavonije i Ugarske i hrvatskih strana. Na ove neobičajne namitane im dužnosti nijesu se Cvetkovićani dali, već su zamolili groficu Isabelu Erdödy, udovu banovu, da ih toga riješi. Ona je doista 28. augusta 1694. u Zelinu izdala na kerestinečke svoje službenike nalog, da Cvetkovićane ne smiju na takove „trhe" tjerati, na koje od starine nijesu obvezani, već da ih „vu stare pravice obdrže 82 ). Čini se, da je to bilo poslijednje plemenito djelo, što su ga Cvetkovićani doživjeli od svoje „gospode". Plemenita ova žena za cijelo je ') Original. U arhivu općine Cvetkovići. -) Original. U istom arhivu.
