VJESNIK 2. (ZAGREB, 1926.)

Strana - 217

217 dodatke, onakovo, kakovo je i u predjašnjim izdanjima. Kod kapitalnog pisma auktor je sada, jače nego prije, povukao paralelu izmedju epigrafskog i paleografskog pisma (str. 30—32), te istaknuo ulogu prostog kapitalnog pisma (capitale rustique) kao književnog pisma, koja je potrajala sve dotle, dok ju nije preuzela unciala (str. 39). Vodeći dalje računa o značenju, koje paleografska nauka daje kurzivnom pismu, da se staro kurzivno pismo, kao pismo dokumenata a ne knjiga, postepeno mijenja i da se u njemu izgradjuju nove vrste pisma, u prvom redu oblici unciale i izričite minuskule (str. 46—50). Za uncialno pismo pristao je uz Schiaparellia (La scrittura latina nell' età romana (str. 137—140), da su njegova karakteristična slova samo a, d, e i m. (str. 51). Na str. 59. registrirani su najmarkantniji primjeri minuskulne kurzive u njezinom početku. Kao i svako općenito paleografsko djelo, tako i ovaj priručnik nalazi nekih stalnih poteškoća kod poluucialnog pisma. U trećem izdanju smjestio je Prou ovo pismo poslije écriture minuscule cursive (str. 72—75), a u četvrtom ga meće u poglavlje L' écriture minuscule posée (str. 93—97), te ga je, kako se vidi na str. 65., doveo u još užu vezu, nego prije, s nacionalnim pismima. Prou je želio u neku ruku izbjeći nazivu poluuncialno, kad kaže la minuscule primitive dite semi-onciale (str. 98., 105., 166. i t. d.). Razumije se, da u poglavljima o ovom pismu u raznim izdanjima Prouova priručnika ima mnogo razilaženja. O poluuncialnom pismu paleografija nije još izrekla svoj definitivan sud, pa će se s vremenom i vidjeti, hoće li se moći prihvatiti Prouovi nazivi ili ne će. Isto je tako mnogo izmjena učinjeno kod karolinške minuskule (str. 105—108), pisma, za koje auktor dobro ističe, da odaje osobine prelaznih pisama. Kod razlaganja o kraticama bijaše auktoru u trećem izdanju glavnom voditeljicom Traubeova studija Nomina sacra; za četvrto mogao se poslužiti rezultatima, do kojih dodjoše Schiaparelli i Lindsay (109—115); Schiaparellijev se upliv vidi i kod tironskih nota (str. 115—133). U poglavlju o kraticama nov je § 8.: Abréviations métrologiques (str. 157—158). Ostali dio knjige (Période Carolingienne — Période Post-Carolingienne — Signes auxiliaires de 1' écriture •— Principales espèces de manuscrits, str. 166—288) ostao je skoro sasvijem onakav kao i u predjašnjim izdanjima. Francuska paleografska nauka, koja i danas, kao i u doba početka znanstvene paleografije, stoji na vrlo visokom stepenu, ima u Prou jednog odličnog prestavnika a u njegovu priručniku praktičnu knjigu prvoga reda, koju, ako u ničemu drugome, a to u jasnoći nije nitko nadmašio. Josip Nagy. Ludwig Bittner, Die Lehre von den völkerrechtlichen Vertragsurkunden. Deutsche Verlags-Anstalt Stuttgart, Berlin und Leipzig 1924 Str. XIV. i 314. Diplomatika mijenja postepeno svoju strukturu mnogo više od svojih družica na području historijskih pomoćnih znanosti, paleografije i kronologije. To je vrlo često* posljedica napretka onih znanosti, čiji rezultati i njoj dobro dolaze, historije, filologije, pravne i kulturne povijesti pa i drugih. Kad se pronadju kakove nove veze izmedju raznih kulturnih središta, onda će i diplomatika pokušati da odredi te veze na području isprava. Radeći skupa s drugim naukama, diplomatika vidi i sama, da više nema razloga, da čuva netaknutu zgradu romansko-germanske isprave, da ostaje samo kod isprava Italije, Francuske i Njemačke i da svoje razmatranje završava s koncem