VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 22
22 djivali javni bilježnici. Na javnu vjerodostojnost imadu pravo i isprave zemaljskih i gradskih glavara te duhovnih udruženja. Javna je vjerodostojnost pojam, koji se često mijenja, pa ne može, da u onom opsegu, u kome vrijedi za isprave jednog kraja ili jedne dobi, vrijedi i za isprave svih krajeva i svakog vremena. To je dobro opazio Bresslau (Handbuch der Urkundenlehre, II. izd. str. 3—4) kad je spomenuo, da treba razlikovati isprave ranijeg od isprava kasnijeg srednjeg vijeka. Paoli (Programma III, 12) dovodi privatne isprave u vezu sa privatnim pravom, pa veli: „In questa categoria si comprendono non solo i documenti fatti a istanza di particolari persone o di particolari loughi, ma anche quelli in cui siano autori o destinatari persone pubbliche o publici istituti, purchè tali documenti abbiamo, per la sostanza, per la fattura e per il rogito, carattere di atti privati; mentre vi sono instrumenti notarili, compilati per notizia di atti regî, pontifie! ec, i quali possono considerarsi corne un' appendice aile carte pubblicheU ovom Paolijevom opredjeljenju našao je Giry (Manuel de diplomatique 823) kao dva jaka momenta pravni položaj izdavača i pravnu sadržinu isprave, i rekao: „Je désigne sous ce nom tous les actes relatifs à des matières de droit privé et émanant de personnes qui n'étaient pas revêtues d'un caractère public". I iz najmodernije se diplomatičke literature ne može jasno vidjeti, je li se Paolijevo opredjeljenje privatnih isprava ili primilo ili zabacilo, ili se svelo na neku srednju mjeru, ali se može konstatovati, da ono još uvijek najbolje odgovara pravnoj strani i pravnom poimanju isprave i da jedino ovo poimanje može da nam pomogne, da se snadjemo u ovom prilično zamršenom pitanju i da u nekim slučajevima, za volju pravnog momenta, žrtvujemo diplomatički a u drugima, za volju diplomatičkog, pravni. Prema pravnom poimanju javne su isprave one, koje izdaje neko javno nadleštvo ili neka osoba, koja ima javnu vjerodostojnost, pa joj ta vlast izdavanja isprava i ta javna vjerodostojnost pripada samo u granicama službene vlasti ili u djelokrugu posala , koje imad a vrši. Pitanje o javnoj ili privatnoj svrsi isprava kod svega toga ne odlučuje skoro ništa. Ne smije se zaboraviti, da se pojam o „javnome" i „privatnome" mijenja prema mjestu i vremenu, da se na veoma različit način može ustanoviti ima li koje nadleštvo ili neka osoba javni karakter ili ga nema, i da se tako isto mogu na različite načine povući granice službenoj vlasti i djelokrugu. Sve se to može odrediti zakonima i naredbama, pa se iz tih zakona i naredaba može pojam javnog značenja odrediti sad uže a sad šire. Isprava, kad se poima u opredjeljenom pravnom značenju, ne može nikad da dodje u opreku s načelima vrhovnog prava, koje postoji u bilo kojim državnim tvorevinama i sa ustavnopravnim uredbama. Iz ovoga se da izvesti, da je mnogo lakše
