VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 207
Dr. Richard Heuberger, Allgemeine Urkundenlehre für Deutschland und Italien. (Grundriss der Geschichtswissenschaft zur Einführung in das Studium der deutschen Geschichte des Mittelalters und der Neuzeit, Herausgegeben von Aloys Meister. Reihe I. Abteilung 2a). Leipzig-Berlin, B. G. Teubner 1921. Str. IV. -f- 67. Drugi dio prvog odsjeka Meisterove zbirke Grundriss der Geschichtswissenschaft namijenjen je diplomatici. Za ovaj dio napisao je Rud. Thommen uz uvod (Grundbegriffe) pregled carskih i kraljevskih isprava, LudW. Schmitz-Kallenberg ocrtao papinske isprave a H. Steinacker izradio nauku o privatnim. Ovaj svoj rad, koji je izašao god. 1906., preuzeo je Steinacker god. 1910., da ga preradi za drugo izdanje. Ali kod posla su mu na svim stranama nicali novi problemi. Dosadanja čvrsta zgrada o rimskim i germanskim ispravama dobrim se dijelom uzljuljala. Napredovanje pravne povijesti, obilnije ispitivanje grčkih isprava i novi rezultati proučavanja papirusa otvorili su nove poglede na odnošaj rimske isprave prema grčkoj. Sredovječna se isprava nije mogla više prosudjivati sa dosadanjeg stanovišta. To je vodilo Steinackera od rada na nacrtu na nove, vrlo zanimljive probleme. Ovima je i posvetio svoju glavnu pažnju a izradbu nacrta prepustio profesoru u Insbruku Rihardu Heubergeru. Ovaj se pak nije zadovoljio, da dovrši ono, što Steinacker bijaše započeo, nego je dao nešto sasvijem nova i svojim se radom odaljio od dosadanjeg smjera. Udara u oči naslov samog djela. I ako obradjuje tako zvane privatne isprave, Heuberger ne ostaje kod ranijeg naslova „Lehre von den Privaturkunden" ili „Lehre von den nichtköniglichen Urkunden" nego uzimlje novi „Allgemeine Urkundenlehre". Zašto to čini spominje na str. 3. : „Gelegentlich bequem, aber zugestandenerweise innerlich unberechtigt ist hingegen die grundsätzliche, seit der Blütezeit der Kanzleiforschung gangbare Einteilung der Urkunden in Königs-, Papst- und sog. Privaturkunden Es gibt folglich zwar eine Lehre von den Königs- und Papsturkunden, aber neben ihr keine solche von den sog. Privaturkunden, sondern eine allgemeine Urkundenlehre, die eine genauere Würdigung der ersten beiden Gruppen der Sonderdarstellung überlassen ' mag". Heuberger bi dakle nauku o dosadanjim privatnim ispravama pretvorio u općenitu nauku o ispravama. Ne smije se zaboraviti, da ovakova nauka ne smije da isključi kraljevske (carske) i papinske isprave,'jer je diplomatika, kako ispravno drži i Heuberger, jedna općenita nauka, koja ima da obuhvati isprave svih vremena i svih naroda, te da pokaže, na koji način i u koliko pojedini narodi, pojedine političke tvorevine, države i pojedina vremenska razdoblja po svojim ispravama sudjeluju u općenitoj civilizaciji: Ako je i do sada bilo vrlo teško diplomatici operirati s pojmom o privatnim ispravama, neće joj sada bit lakše općenitu nauku o ispravama izjednačiti s naukom o tako zvanim privatnim ispravama. Vrlo je dobro primijetio Vaclav Hrubfj ocjenjujući ovu Heubergerovu knjigu (Časopis Archivni Skoly, Ročnik II.) da bi se općenita diplomatika mogla podijeliti na ove dijelove : I. papinske isprave, 2. kraljevske i kneževske, 3. biskupske, 4. gradske, 5. notarske i 6. privatne (str. 182—183). Proučavajući češke isprave Hruby vrlo dobro vidi, da slavenske isprave treba da dobrim dijelom izmijene dosadanji sistem diplomatike. Do tog sam uvjerenja došao i ja, uzimajući kao polaznu tačku samo hrvatske isprave iz doba narodne dinastije. (Usp. moj članak: „Internacijonalno značenje starih hrvatskih isprava" u Nastavnom Vjesniku, knj. 34. str. 5—9). Isto je tako teško dovesti u sklad naslov „Allgemeine Urkundenlehre" s njegovim nastavkom „für Deutschland und Italien". Velika auktorova erudicija, tačno poznavanje predmeta i literature, pa kritičan duh pomaže mu da dobrim dijelom ublaži ovaj nesklad i da s njemačkim i talijanskim područjem veže i druga. Proširenjem Heubergerova razlaganja na druga područja učinit će se jak korak napred prema općenitoj diplomatici.
