VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 7
ne preostaje ništa drugo nego prijateljski sporazum. U ugovorima se to formulira riječima: „à l'amiable". Vrijedno je još spomenuti, da su strukovnjaci, koji su sklapali ovaj ugovor ustanovili, da ga imadu potvrditi vlade ugovarajućih stranaka. Čl. 6. kaže: «Cette convention sera soumise à l'approbation de la chancellerie de l'Empire allemand à Berlin et du ministre de V instruction publique de la République française à Paris". Vidimo dakle, da o arhivskim pitanjima ima u Njemačkoj da odluči jedna oblast a u Francuskoj druga. Poznata je stvar, da sve do dana današnjega nije moglo da se u državama zapadne Evrope dodje do jedinstvene arhivalne organizacije i ako se sa strane arhiva to veoma rado traži. Ugovori, koji su do sada spomenuti, ako se uzmu svi skupa, pokazuju dovoljno, da se poslije bilo kakvih promjena medju državama, a naročito poslije ratova, s arhivima i pisanim materijalom uopće postupalo od prilike isto onako, kao i sa svakim drugim državnim i javnim dobrom. Kako će se kasnije češće ukazati potreba, da se skupa s arhivima dotaknemo i pitanja povratka i predaje arheoloških i muzealnih predmeta pa umjetnina uopće, treba da spomenemo, da na ovo pitanje nijesu zaboravili mirovni ugovori već od početka devetnaestog stoljeća pa dalje do danas. U prvom se redu pomišljalo na povratak umjetnina i sličnih predmeta, odnesenih sa zaposjednutog područja za vrijeme rata. S povratkom arheoloških i muzealnih predmeta veoma se često spajao i povratak pojedinih rukopisa, ili koje veće skupine pisanog materijala, n. pr. neke zbirke isprava, ako se ona nalazaše ne u arhivima nego u bibliotekama ili negdje drugdje. U ugovorima se često može zamijetit razlika izmedju poimanja arhiva kao organskih cjelina i pojedinih zbirka, nastaljh ne iz poslovanja javnih oblasti, nego nastalih tekom vremena sabiranjem. Ali, i ako se uvijek vodilo računa 0^predmetima umjetničke i naučne prirode i tražio njihov povratak, ipak za njih vrijede druga načela nego za arhivske cjeline. Pregledamo li arhivističku literaturu, u koliko se odnosi na pitanje, koje nas ovdje zanima, možemo opaziti, da se pitanju o arhivalnim ugovorima nije do sada posvetilo mnogo pažnje. To i jest razlog, zašto smo se mi u ovom uvodnom dijelu dosta zadržali kod utanačenja o rješavanju arhivalnih pitanja uopće, i ako smo svojim nabrajanjem htjeli da u prvom redu pomognemo rješavanju onih problema, koji se nas direktno tiču. I ako i arhivalno pitanje može da bude isto tako intercionalno pitanje kao i mnoga druga, pa se za mnoga ovakova pitanja sastavljaju zbirke medjunarodnih utanačenja, do arhivalnih utanačenja možemo da dodjemo samo indirektnim putem, prelistavajući mnoge i velike zbirke diplomatskih dokumenata. Prvu pomoć može da nam pruži jedna službena publikacija bivše austro - ugarske vlade izradjena u kućnom,
