ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)
Strana - 473
neovisan o softveru, migracijom ili emulacijom. 3 Naime, iako arhivisti već četrdesetak godina raspravljaju o najboljoj mogućoj zaštiti digitalnih zapisa, uvijek to čine s arhivskoga aspekta. U tom se slučaju kriteriji koji moraju biti zadovoljeni uglavnom svode na jednostavnu dostupnost, mogućnost relativno jednostavnoga dugoročnog upravljanja te zaštitu autentičnosti. Projekt koji se opisuje u ovome članku poduzet je kako bi se dobila utemeljena slika o tome što korisnici očekuju od digitalnih zapisa, odnosno, koje su uopće ljudske reakcije na razne vrste digitalnoga okružja, a razvijao se pod nazivom CAMiLEON. Prvi eksperiment ovoga projekta izveden je s kompjuterskom igrom »Chuckie Egg«. Zanimljivo je otkriti i razloge zašto je uzeta baš kompjuterska igrica, što u stručnome okružju izgleda pomalo frivolno. Međutim, sa stanovišta široke populacijske kulture, kompjuterske igre teško je zanemariti (uostalom, igre predstavljaju najprodavaniju vrstu softvera uopće) te s tog razloga postoji već niz istraživanja koja se odnose na čovječje psihofizičke i senzitivne reakcije na pojedina softverska rješenja. Osim toga, iako se pojam najčešće veže uz adolescente, istraživanja su pokazala da je oko polovice konzumenata igara starije od 18 godina. Igrice su, osim toga, dobar pokazatelj nekoga digitalnog objekta koji itekako ovisi o raspoloživim softverskim i hardverskim karakteristikama mjesta reprodukcije. Drugi je pak eksperiment izvođen s tekstualnim dokumentom. Oba su eksperimenta zapravo željela analizirati rezultate ispitivanja koji se ukratko mogu svesti na pitanje vanjskoga izgleda korištenoga zapisa te osjećaja korisnika prilikom korištenja: a) izvornika, b) migriranog zapisa i c) emuliranog zapisa. Eksperiment s igricom zapravo je donio iznenađujuće rezultate, budući učesnici nisu uočili prevelike razlike u korištenju bilo kojega od tri moguća oblika (uz ogradu autora da se moguće radi samo o slučaju sretno odabrane igrice s dobrim tehničkim osobinama). Kod tekstualnoga dokumenta željelo se prvenstveno doznati koja svojstva digitalnoga zapisa korisnici smatraju značajnima prilikom korištenja, interpretiranja i procjene autentičnosti, kao i primjećuju li u znatnoj mjeri razlike u formatima, odnosno, koji im se format čini najprimjereniji prilikom istraživačkoga rada. Osmišljena pitanja izazvala su mnoštvo reakcija o kojima bi, prilikom postave digitalnih zapisa na mrežu, valjalo voditi računa - od onih sasvim tehničke prirode (kvalitete i vrste emulátora, brzinu interakcije prilikom korištenja i dr.), pa sve do razmišljanja o korisničkoj logici i mentalnim putevima zaključivanja prilikom korisnikove procjene autentičnosti digitalnoga zapisa. Naravno, i uzorak ispitanika, ali i brojka od samo dvije vrste digitalnih zapisa koje su procjenjivane (bilo bi zanimljivo vidjeti kakvi bi bili rezultati eksperimenata s bazama podataka, interaktivnim zapisima, slikovnim zapisima i dr.) ne daju dovoljno osnove za generaliziranje postignutih rezultata, no, projektje svakako pokrenuo mnoga pitanja o kojima bi trebalo razmišljati već prilikom osmišljavanja digitalnih sadržaja. I posljednji stručni članak u ovome broju bavi se zaštitom digitalnih zapisa, odnosno, edukacijom na tome polju. Kako se problematika zaštite ovih zapisa već dulje vrijeme smatra neophodnim dijelom arhivskoga obrazovanja, tako je, naravno, u tom smislu potrebno i permanentno obrazovanje. Istraživanje koje su provele Wendy Duff, Amy Marshall, Carrie Limkilde i Marlene van Ballegooie, poduzeto je 3 emulacija (engl, emulation) postupak oponašanja jednog sustava na drugom sustavu.
