ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)
Strana - 455
barem neki dokumenti u nizozemskom Ministarstvu obrane čuvaju 75 godina nedostupni za javnost, što u slučaju maskra u Srebrenici iz 1995. godine znači da oni potpadaju pod razloge ugrožavanja odnosa s drugim nacijama, konkretno članicama NATO. Nizozemski zakon o zaštiti osobnih podataka, koji se primjenjuje i na dokumentaciju u arhivu govori da je obrada osobnih podataka dozvoljena za statistiku i znanstvene svrhe te da se osobni podaci nakon nekog vremena izlučuju. U načelu, pravo na informaciju u arhivskom gradivu ne može biti manje nego na dokumentaciju koja još nije predana arhivu. Naši nizozemski kolege otkrili su nam da i kod njih ima praktičnih problema u odnosima pismohrana i arhiva jer ne postoje liste izlučivanja ili državne agencije ne predaju gradivo na vrijeme. Rezimirajući zaključke ove prezentacije, Jozo Ivanović je ustvrdio kako bi idealna situacija bila arhiv koji postaje idealna pismohrana s pristupačnošću svih dokumenata nakon nekog vremena. Sljedeću prezentaciju vodio je dr. Jan Kompagnie, voditelj Odjela istraživanja što je isto što i Korisnička služba u HDA. On nas je izvjestio da Nacionalni arhiv Nizozemske sadrži gotovo 100 km arhivskoga gradiva i da u njemu radi oko 150 ljudi. Naveo je da se sa stajališta Korisničke službe zaštićuje privatnost pojedinaca, nacionalni interesi ili se sprječava da pravne ili fizičke osobe ili treće stranke dolaze u povlašteni ili diskriminirani položaj. Gospodin Kompagnie je naznačio vrlo ozbiljno dvostruku odgovornost arhivista, a to je da štiti privatnost pojedinca i da pomaže objektivnom, izbalansiranom povjesnom istraživanju omogućavanjem uvida u gradivo. O razvijenosti svijesti o odgovornosti svjedoči i Klub o otvorenosti arhivskoga gradiva koji u Nacionalnom arhivu raspravlja o pojedinim slučajevima što nije nikakvo čudo, budući da taj arhiv ima blizu 10.000 korisnika godišnje. Pritom se znaju osnovna pravila da privatni podaci o nekoj osobi mogu izići u javnost tek kad dotična osoba umre. Istraživač mora izjaviti kako će zaštititi privatnost osoba navedenih u dokumentu. U praksi arhiv primjenjuje ležernu proceduru za dokumente koji nemaju osjetljive osobne informacije i strogu proceduru za osjetljive osobne informacije. Policija je ovlaštena u slučaju istrage tražiti od arhiva podatke osobne naravi što je gospodin Kompagnie ilustrirao pričom o policijskoj istrazi o ubojstvu osmogodišnjeg dječaka. Osumnjičenik je imao arhivsku iskaznicu, pa je na Badnjak 2006. godine policijski detektiv zatražio podatke o osumnjičenom u arhivu, na što su arhivisti telefonski nazvali policiju kako bi ustanovili da li jc zaista riječ o policijskom detektivu. Izvor osjetljivih podataka u svjetlu arhivskih propisa i procedura, jest i 4 km dug arhiv o nizozemskim kolaboracionistima u II. svjetskom ratu koji je postao otvoren za javnost 1995. godine. Izuzetnu osjetljivost tom pitanju daje činjenica da je oko 300.000 Nizozemaca osumnjičeno za suradnju s nacistima. Kako su Francuska, Nizozemska, Njemačka i druge zemlje vršile denacifikaciju poslije II. svjetskog rata lijepo je i općenito objašnjeno u službenim povijesnim udžbenicima svih tih zemalja, dok arhivi imaju stanovite poteškoće u rješavanju praktičnih problema.
