ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)
Strana - 384
zapisa, s kraja siječnja i početka studenog, kad je Sebastijanu plaćeno deset perpera za knjige uvezane u Notarijatu, odnosno pet perpera za knjige uvezane u Kancelariji. 04 Pri svim ovim isplatama zasebno se plaćalo za opskrbu papirom i pergamentom, a zasebno za uvez knjiga i šivanje. Za iduću godinu, 1547., postoji opet samo jedan zapis kad je 25. studenog Sebastijan zaradio perper i osam groša za uvezane knjige, opet po preporuci plemića Frana. Ne navodi se o kojim se knjigama radilo, niti ured za čije je potrebe posao obavljen. 03 Godina 1548. donosi nam čak pet zapisa, u siječnju, ožujku, dvaput u studenom i jednom u prosincu. Iako ni jednom prilikom nije naveden točan opseg obavljenog posla, vrijedno je zapaziti daje pored knjiga za potrebe Notarijata i Kancelarije knjižar Sebastijan također uvezivao knjige i za suce. kako je od njega tražio plemić Marin Gundulić. Tom je prilikom uvezao jednu knjigu i zaradio dva perpera i dva groša. 66 U uobičajenom radu pak za potrebe Notarijata i Kancelarije plaćano mu je između dva perpera i tri perpera i Četiri groša. 67 Umjesto plemića Frana, koji se spominjao 1547. kao odgovorna osoba koja je odobrila isplatu, sad se susreće ime plemića Paska, opet bez isticanja prezimena. U veljači 1549. Sebastijan je opet dobio svoj prihod, ali nije naveden iznos, niti vrsta obavljenog posla. Ovog je puta posrednik bio plemić Miho. Napokon, 17. veljače 1551. Sebastijan Boiso po odluci Malog vijeća primio je 98 dukata i sedam groša za više knjiga od pergamenta i od papira koje je isporučio. Upozoreno je da je isplata odobrena u skladu s računom koji je pročitan pred navedenim Vijećem. Ipak, Curcio Troiano iz Cremone čini se kao knjižar još važnijim od Boisa. Činjenica da ga se navodi u ovoj djelatnosti već 1547., 70 dok je Sebastijan Boiso još uvelike bio aktivan, može govoriti da se posao vremenom jako proširio, pa nije bilo moguće da samo jedan knjižar pokriva sve potrebe. Osim toga, od sredine pedesetih godina državni knjižar je i svećenik Nikola Allegretti. Ovaj detalj jasno ukazuje da su državne vlasti poticale konkurentske odnose među zainteresiranim knjižarima, želeći smanjiti opasnost od njihova monopola i prevelikog oslanjanja samo na jednog. Budući da su njihove karijere tekle istovremeno, možemo ih uspoređivati. Nadalje, na Allegrettijevu primjeru može se pratiti postupno napredovanje u državnoj službi i stjecanje položaja državnog knjižara. Budući da je prvo radio kao pisar u uredu za sol i dokazao se kao sposoban činovnik, 71 vremenom je stekao toliko povjerenje vlasti daje dvadeset godina kasnije postao knjižar. Malo vijeće je početkom proljeća 1555. odlučilo da se zaduži svećenik Nikola Allegretti da uveze knjige 64 Detta sv. 1, f. 97v i f. 120v. 65 Detta sv. 1, f. I49v. ( * Detta sv. 1, f. 177r. 67 O tome govore zapisi od 16. ožujka 1548., Detta sv. 1, f. 155v, odnosno od 15. studenog iste godine, Detta sv. 1, f. 174v. 6S Detta sv. 1, f. 181 r. 69 Cons. Min. sv. 42, f. 103r. 70 Švelec, F. Komički teatar Marina Držića, str. 38. 71 Senat je 19. srpnja 1530. odlučio povećati njegovu plaću kao pisaru u uredu za sol zbog dobrog rada, kako stoji u Cons. Rog. sv. 40, f. 75v. Zanimljivo je daje točno dvije godine kasnije, 12. lipnja 1532., Senat odredio da jedan svećenik treba voditi račun soli. O tome u Cons. Rog. sv. 41, f. 89r.
