ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)
Strana - 348
No, i već spomenuti vojni i civilni sudovi su, uz izricanje vremenskih ili smrtnih kazni, uobičajeno izricale i mjeru konfiskacije imovine i gubitak nacionalne časti i građanskih prava, što je zapravo značilo, kako financijsku dobit za novu vlast podržavljenjem privatne imovine, tako i onemogućavanje političke oporbe na izborima njihovom fizičkom likvidacijom ili gubitkom prava glasovanja osuđenika. Uz sudove i OZNU, veliku ulogu u progonima osoba nepodobnih sustavu imala su i Javna tužilaštva kojih je 1945. u Hrvatskoj bilo 15. Javni tužitelji su imali pravo na kazneni progon, pravo na provođenje istražnih radnji, zastupanje interesa i kontrolu zakonitosti kaznenog progona, što je i kodificirano Zakonom o javnom tužilaštvu iz lipnja 1946. Zanimljivo je napomenuti kako je na konferenciji javnih tužitelja NRH 1949. istaknuto kako KP daje smjernice za razvoj državnog sustava, a zakoni su »oružje za izgradnju socijalizma i uništenje (...) neprijatelja«. 21 Treba naglasiti da je izgradnjom komunizma u Hrvatskoj došlo do izjednačavanja prava i politike, pri čemu su zakoni i pravo djelovali u službi i interesu zadane ideologije Komunističke partije, u cilju revolucionarnog novog poretka. Krajem i nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata nad političkim se protivnicima novog sustava i vlasti provodila sustavna odmazda - uhićenjima, smaknućima bez suđenja, po hitnom postupku ili smaknućima pred vojnim ili civilnim sudovima, koji su imali karakter revolucionarnih, prijekih sudova, bez poštivanja određene pravne procedure. Za mnoge se likvidirane osobe često niti ne zna na kojem su točno od brojnih stratišta u Hrvatskoj (ili Sloveniji, Srbiji, Makedoniji) stradali. 22 Za te se žrtve, od kojih su mnogi bili pripadnici OS NDH ili njihovi simpatizeri koji su se povlačili prema Austriji u svibnju 1945. te su na Bleiburgu izručeni partizanima i postali sudionici Križnog puta, često ne zna ni mjesto stradanja, niti se može uopće utvrditi točan identitet osoba koje su na taj način izgubile život, niti utvrditi njihov točan broj. Stoga je to pitanje bilo poprištem raznih prijepora i nesuglasica oko navedenih problema, napose broja žrtava. Za osobe osuđene od strane raznih vojnih ili civilnih sudova ipak se može naći više točnih podataka, budući da su ti sudovi o smrtnim osudama ipak morali voditi određenu evidenciju. Nešto podataka o tome postoji, no činjenica je daje i mnogo dokumentacije izgleda uništeno kao kompromitirajući dokaz represivnog sustava komunističke vlasti. Ono što je ostalo je, za povjesničare vrlo vrijedna građa, svjedočanstva tadašnje nove vlasti o vlastitoj djelatnosti. Kao primjer preostalih svjedočanstava može poslužiti dokument Odsjeka za oblast VI. korpusa OZNE (Slavonija) ///. odsjeku OZNE za Hrvatsku. Radi se o 21 Kisić Kolanović N., n. dj. 81. 22 Više o grobištima vidi u: Ferenc, M., Kužatko, Ž. Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji. Zagreb : Počasni bleiburški vod: Častni bleiburški vod: Bleiburg Honorary Guard, 2007.; Slovenija 1941. - 1948. - 1952. Tudi mi smo umrli za domovino, Zamolčani grobovi in njihove žrtve. Ljubljana Grosuplje, 2000., Božičević, S. Jame (kao) grobnice. Zagreb, 1991.; Jurčević, J. Bleiburg jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima. Zagreb, 2005.
