ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)
Strana - 102
u većini slučajeva referira samo na posljednje skrbništvo i imatelja koji je gradivo predao u arhiv, pa su stoga u sklopu podataka o primopredaji gradiva evidentirani i podaci vezani uz ovo skrbništvo. Također, prilikom sumarne reinterpretacije razloga zašto sadržaj nije uključio i podatke vezane uz ranija skrbništva s olakšanjem smo utvrdili da se u velikom dijelu slučajeva nije radilo o svjesnom ignoriranju zahtjeva za pružanjem informacije, već o osobnoj nelagodi uzrokovanoj mogućnošću iznošenja tvrdnje kako su podaci nepoznati te ih nije moguće rekonstruirati s dovoljno visokim stupnjem vjerojatnosti. Budući da smo u ovom slučaju propuste u iznošenju sadržaja protumačili kao oblik autocenzure uvjetovan potpuno pogrešnom premisom »ako kažem da ne znam, ispadam nekompetentan« te odanošću ustanovi koju su procesi normiranja obuhvatili relativno nedavno, pojedinačno smo nastojali osvijestiti nekoliko činjenica: Prvenstveno, povijest fonda svjedoči o širem kontekstu - radi se o pojedinačnoj priči čiji je zaplet gotovo uvijek nametnut izvana i neželjeno: višom silom, ratovima, promjenama vlasti, stečajevima, materijalnim i ljudskim gubicima, preseljenjima... Fondovi čiji stvaratelji »umiru prirodno«, a gradivo im »počiva u miru« najslabiji su materijal za priču. Dužnost arhivista prema prošlosti i onima čiju je povijest bitno ispričati utoliko je veća. Drugo, pokušali smo osvijestiti činjenicu da, kada se radi o konstatiranju kako je dio povijesti fonda nepoznat, nije riječ o nekompetenciji, već o profesionalnom poštenju, koje apriorno mora proizaći upravno iz stručnih kompetencija i pozicije arhivista koja je, zahvaljujući uvidu dobivenom sređivanjem i istraživanjem fonda, uvijek nadređena. Dio analiziranih slučajeva pokazao je mnogo dublji problem: nedostatak percepcije arhivskog opisa kao jedinstvene cjeline. Naime, ISAD(G) posjeduje mehanizme višerazinske autorizacije podataka, pa kada prijenos podataka s jedne razine ili elementa na drugu nije točan ili potpun, opis »zašteka«. Konkretno, u dosta smo slučajeva primijetili kako je unutar elementa Vrijeme nastanka gradiva kosom crtom ili točkom dan podatak kako nije sačuvana cjelina gradiva stvaratelja u navedenom vremenskom razdoblju, dok kasnije, u sadržaju unutar Povijesti fonda, ne samo da za to nisu obrazloženi razlozi, nego podatak koji iznose ovi znakovi nije niti spomenut. Posebno treba napomenuti kako je unutar Povijesti fonda osobito bitno tekstom izreći značenje kose crte i točke, jer ovakav način bilježenja podatka o cjelini gradiva prosječni korisnici uglavnom ne razumiju. Unutar konzultacija, nastojali smo problem nedostatka percepcije cjelovitosti arhivskog opisa prema normi ISAD (G) kada se radi o necjelovitosti sadržaja unesenog unutar ovog elementa opisa pojednostavniti do pitanja: »Stoje (ili tko) i zašto kriv za kosu crtu ili točku?« Naime, dio implicitnih recipijenata ovog djela arhivističkog opisa zanima upravo vjerodostojnost i cjelovitost zapisa, odnosno »krivnja« za obrnuto: Specifično, uz onaj dio istraživača koji u okviru istraživanja zapisa na marginama arhivskog gradiva prati i promjene skrbništva nad gradivom, specifični recipijenti dijela arhivskog opisa koji se odnosi na necjelovitu sačuvanost gradiva su svi oni čiji jc predmet interesa definiran »minus postupkom«, odnosno rekonstruiranjem konkretnih značenja iz činjenice kako dokumenti ili dijelovi fonda nisu sačuvani ili preuzeti u arhiv.
