ARHIVSKI VJESNIK 50. (ZAGREB, 2007)
Strana - 62
Još jedno od zadovoljstava pružala su mu putovanja, na kojima bi uvijek uz njega bila Zelika, njegova voljena i vjerna pratilja kroz čitav život, majka njegove četvoro djece. U dalekim putovanjima po lijepim zemljama Latinske Amerike, osim što je prenosio svoja znanja i iskustva, radovali su ga susreti sa starim učenicima, fotografiranje i izrada stotina slika koje bi nam detaljno objašnjavao, otkrivajući uvijek mjesta koja ga podsjećaju na Hrvatsku. Sjećanja na rodnu zemlju sve su intenzivnija kako godine prolaze. Vidi se to i po tome što često umeće riječi materinjeg jezika u svakodnevnom razgovoru. Unucima je to jako smiješno, al iz poštovanja prema »Tatiti«, i ne želeći ga ometati u nadolasku sjećanja, ništa ne komentiraju, nastojeći pretpostaviti stoje rekao. Kada, međutim, govori o dokumentima i arhivima, pojmovi su jasni, nema zabune, pamćenje mu je netaknuto s 85 godina. Branka Maria Tanodi de Chiapero Poštovani Casare, 5 Odgovaram na Vaše ljubazno pismo od 6. siječnja ove godine, u kojem me molite da za Arhivistički svijet ukratko prenesem, pomalo autobiografski, prijateljima, kolegama i učenicima, svoje iskustvo arhivista. Činim to ovim pismom, jer za Vas me vežu iskreni prijateljski osjećaji što potječu još iz vremena tečaja u Córdobi 1974. godine. Sjećam Vas se kao polaznika za kojega mogu samo reći: »Nek ih je što više poput Vas!« Ovaj će put u mom izlaganju iznimno naglasak biti na autobiografskim podacima, jer do sada sam uvijek nastojao govoriti malo a pisati još manje o svojoj privatnosti, što je u skladu sa mojom introvertiranom naravi. Sada ću ipak pokušati učiniti malu iznimku te vrlo sažeto izložiti nešto o svojemu zanimanju u kontekstu mog unutarnjeg i vanjskog života. No dobro, vrijeme je da započnem. Vi ste, Césare, došli na zamisao o ovom prikazu uoči sedamdeset godina moga života što ću ih navršiti sljedećeg 1. rujna. Odluka o mojoj profesionalnoj karijeri okrenutoj prema povijesnim istraživanjima donijeta je u zadnjem razredu srednje škole koju sam pohađao u Varaždinu, mirnom provincijskom gradu s dugom povijesnom tradicijom i relativno bogatim gradskim arhivom. Nalazi se u blizini hrvatskoga glavnog grada Zagreba. Tijekom školovanja, koje je tada trajalo osam godina (1925.-1933.), imao sam poseban odnos s mojim profesorom zemljopisa i povijesti, Adolfom WisserOvo pismo (autobiografsko izvješće) Z. Tanodi priredio je 1984. za Mundo Archivistico (Lima). 19(1984), a na poziv Césara Gutićrrreza Munoza, istaknutog peruanskog arhivista.
