ARHIVSKI VJESNIK 50. (ZAGREB, 2007)
Strana - 215
festival ponajprije mjesto na kojem se osigurava financiranje neprofitabilnih, umjetničkih filmova uz pomoć raznih zaklada, instituta i producentskih kuća. Među projekcijske programe festivala također se smjestio jedan razvojnoedukacijski program. Radi se o sekciji nazvanoj Happy Endings, koja problematizira demokratizaciju filmskog prikazivalaštva. Naime, projekcija filma s filmske vrpce, koja se odvija najčešće u kino-dvoranama, nekad je imala monopol u filmskom prikazivalaštvu. Taj monopol uništili su televizija i video, a danas se film može vidjeti na skoro svakom postojećem ekranu (televizijskom, kompjuterskom, mobitelskom) i na skoro svakom mjestu (u automobilu, avionu, kupaonici, na ulici). Osim toga, i njegova distribucija se (ilegalno) demokratizirala, pa više ne trebate čekati dolazak filma u kino. Ovi načini prikazivanja i distribucije tematizirali su se u sklopu sekcije Happy Endings, ali i tokom čitavog festivala. Ključni projekcijski program festivala bio je, dakako, njegov natjecateljski program. No, većina filmova tog programa bili su slabi ili prolazni. Razlog tome su tri ograničavajuća faktora u izboru filmova. Prvo, jedino se mogu prikazivati filmovi debitanata. Drugo, pošto se radi o festivalu koji inzistira na premijcrnom prikazivanju filma (međunarodna ili europska premijera), svi ostali filmovi otpadaju. Treće, ovaj festival ugledom se ne može mjeriti s festivalima u Cannesu, Veneciji, Berlinu i Karlovym Varima, zbog čega većina kvalitetnih autora svoje filmove odluči premijerno prikazati upravo tamo. Zbog toga su se kudikamo bolji filmovi mogli vidjeti u popratnim programima. Po mom mišljenju, najbolji film natjecateljskoga programa djelo je katalonskog autora Rale Cortésa Ja (Yo), ujedno dobitnika nagrade žirija FIPRESCTa, međunarodne udruge filmskih kritičara. Cortés priču smješta na svoj rodni otok Mallorcu, a njezin je glavni lik Nijemac Hans (Alex Brendemühl), koji u zabačenu selu radi kao sluga bogatom njemačkom gazdi. Uplašeni Hans pokušava se svidjeti otočanima, ali nikako ne može postići karizmatski utjecaj koji je imao njegov prethodnik, sluga koji se također zvao Hans. Brendemühl izvrsno glumi Hansovu nesigurnost i dočarava njegov nedostatak karaktera, zbog kojega će Hans početi preuzimati prethodnikov identitet. Turobnost Hansova karaktera praćena je unikatnom atmosferom klaustrofobije i nelagode zabačena sela i njegovih turobnih stanovnika, čime Cortćs tu dramu vrsno pretvara u film (unutarnje) jeze. Osim toga naslova, samo je još jedan film iz konkurencije ostavio dojam iznadprosječna i unikatna ostvarenja. Bivši bubnjar (Ex Drummer) belgijskoga redatelja Koena Mortiera, doduše, duguje dosta Trainspottingu i njegovim raznim derivatima, ali riječ je o filmu izvanredne energije, koji ne plijeni samo dojmljivim stilom, nego i snažnim likovima te složenom idejnom podlogom. Groteskna, cinična i komična priča s belgijskog socijalnog i moralnog dna o death metal grupi koju čine propalice i nasilnici obogaćena je intrigantnim likom situirana pisca, koji se pridružuje skupini da bi je iskoristio kao građu za roman. Taj lik
