ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)
Strana - 277
U devetom poglavlju, Projekt zaštite, restauracije i rekonstrukcije nacionalne filmske zbirke, autor prikazuje kako je Hrvatska kinoteka započela s prikupljanjem i sustavnim preuzimanjem filmskoga gradiva od producenata i distributera, te ističe bit pohrane (preuzimanja), zaštite i restauriranja filmskoga gradiva, odnosno o čemu je potrebno voditi brigu pri restauriranju (vrsti filmskoga gradiva, vrsti podloge, kemijskom sastavu, trajnosti, osjetljivosti na vlagu i temperaturu). Iznosi se i činjenica o neriješenim prostornim uvjetima za trajnu pohranu filmskoga gradiva u Hrvatskoj kinoteci. U desetom poglavlju, Projekt cjelovite zaštite i restauracije nacionalne filmske zbirke (1995-2015), autor obrazlaže projekt koji je nastao nakon uvida u sačuvano filmsko gradivo pohranjeno u Hrvatskoj kinoteci i producentskim tvrtkama. Utvrđeno je fizičko stanje svih dostupnih izvornih negativa, zamjenskog izvornoga gradiva i kopija dugometražnih igranih, animiranih i dokumentarnih filmova snimljenih u razdoblju od 1954. do 1988. U pojedinačnim primjerima cjelovite zaštite i restauriranja filmskoga gradiva daje se potpuni uvid i podaci o utvrđivanju metoda identifikacije fizičkog stanja filmskoga gradiva i odgovarajućim laboratorijskim postupcima. Naveden je niz teškoća u restauriranju raznovrsnih oštećenja filmskoga gradiva nastalih zbog neodgovarajuće pohrane i nepoštivanja standarda u korištenju izvornoga filmskoga gradiva. Precizno se mogu sagledati mogućnosti, ali i ograničenja metode restauriranja, ovisno o stupnju oštećenja izvornoga filmskoga gradiva. U jedanaestom poglavlju, Teorijska i praktična pitanja restauracije i rekonstrukcije filmskog gradiva, autor nas upoznaje s teorijskim stajalištima o restauraciji i rekonstrukciji filmskoga gradiva, za koja su indikativna dva simpozija održana u Pragu 1996. i u Strasbourgu 1998. Rasprave na tim simpozijima ukazale su da mnogi stručnjaci i znanstvenici još uvijek dovode u pitanje značenje audiovizualnog nasljeđa i novih tehnologija u zaštiti filmskoga gradiva. Nadalje, iznose se značajke i cilj restauracije filmskoga gradiva, kao i potreba za cjelovitom dokumentacijom i laboratorijskom obradom kao preduvjetom uspješne zaštite i restauracije filmskoga gradiva. U dvanaestom poglavlju, Etički kodeks o zaštiti i restauraciji filmskog gradiva, autor razmatra Etički kodeks arhivista iz 1996. i Etički kodeks filmskih arhiva iz 1998., ukazujući na potrebu utvrđivanja osnovnih moralnih načela u vezi s korištenjem, čuvanjem, trajnom pohranom, integritetom arhivskoga i filmskoga gradiva; otvaranja arhivskih ustanova i omogućivanja dostupnosti arhivskoga gradiva; izrade i postojanosti etičkog kodeksa koji bi definirao ulogu filmskih arhiva i njihove moralne i stručne obveze u zaštiti i restauraciji filmskoga gradiva. Također, autor iznosi primjedbe na Etički kodeks filmskih arhiva i prijedlog za Etički kodeks u zaštiti i restauraciji filmskoga gradiva s obzirom na pojavu novih tehnologija i metoda u zaštiti, restauriranju i rekonstrukciji filmskoga gradiva.