ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)

Strana - 239

nim odgovoriti na izazove nacionalnih pokreta i na nove zahtjeve te nestaje s krajem Prvoga svjetskog rata. No, kako su stoljećima pripadale habsburškoj Europi, nacije regije dijele zajedničku baštinu političkih i kulturnih vrijednosti. Sustavi ustanova, zakona, obrazovanja, religije, umjetnički i kulturni standardi, povijesne i arhivske strukture povezuju središnju Europu sa zapadnim dijelom kontinenta i te su veze preživjele sve promjene kojima su bile izložene, uključivo i komunističko iskustvo nakon 1945. godine. ICA je nastojala, tijekom blokovske podjele, svojim akcijama obuhvatiti sve europske zemlje, a nakon 1989. odmah je dala podršku modernizaciji i demokratizaciji arhiva središnje i istočne Europe. Vácslav Babička piše o tome kako je u Cehoslovačkoj, nakon dolaska komunista na vlast 1948., stvoren jedinstveni sustav državnih arhiva. Arhive lokalnih uprava i poduzeća, kao i konfiscirane arhive plemstva i crkve preuzeli su državni arhivi. Ove su mjere potvrđene pravnim propisima o arhivima 1954. i 1974. godine. Nakon demokratskih promjena 1989/90. plemićki i crkveni arhivi vraćeni su njihovim ranijim vlasnicima ili su zadržani ugovorom o depozitu između vlasnika i državnih arhiva. Situacija s arhivima poduzeća nastalim u doba socijalizma složena je. Njih su ili preuzeli državni arhivi ili su ostali kao depozit kod novih vlasnika. Međutim, u nekim slučajevima novi vlasnici nekadašnjih državnih poduzeća te arhive gledaju kao dio privatizirane imovine. Ovo pitanje još nije riješeno. Demokratske promjene češkoga arhivskog sustava bit će artikulirane novim zakonom koji je u izradi. Ioan Dragan govori kako Transilvanija, zapadni dio Rumunjske, povezuje ovu zemlju sa središnjom Europom. Arhivska baština i iskustvo su bogati, i teku od XII. st., stoje posljedica višejezičnih i multikulturnih obilježja koja stvaraju tri glavne nacije - rumunjska, mađarska i njemačka, te preživjele skupine Srba, Slovaka i Armenaca. Transilvanski arhivi bili su pod arhivskim utjecajem Austro-Ugarske. Austrijska (1691) i rumunjska (1918) uprava najviše su na njih utjecale. Iako uklopljeni u jedinstveni sustav rumunjskih arhiva, transilvanski arhivi zadržali su svoje specifičnosti, koje proistječu iz tradicija šireg područja središnje Europe. Gabriella Ivacs ispituje širi povijesni kontekst za privatnu, neprofitnu organizaciju, Zakladu Soros Mađarska, kao dio postupka arhivskog vrednovanja. Jedini mogući način pristupa ovoj jedinstvenoj arhivskoj baštini razumijevanje je kulturnih, geopolitičkih i političkih čimbenika koji su utjecali djelovanje organizacije unutar konteksta središnje i istočne Europe i lijekom razdoblja tranzicije. Zaklada Soros u mnogim je zemljama služila kao model po kojem se stvaralo civilno društvo poslije (negdje Čak i prije) pada totalitarnih režima i njegova je važnost na nacionalnoj/regionalnoj razini neupitna. Sve dosad, državni su arhivi rijetko preuzimali gradivo nevladinih organizacija, kao da takvo gradivo nije vrijedno trajne pohrane. Ipak, novi trendovi u povijesti pokazuju kako tzv. »službeno gradivo« ne sadrži dovoljno vrijednih podataka za istraživanje. Postoji enormna potražnja za autentičnim alternativnim izvorima. Autorica zaključuje kako Zaklada Soros zaslužuje posebnu pažnju zbog drugih razloga: strategija Georga Sorosa na demontiranju komunističkog sustava u 1980-