ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)

Strana - 237

skih primjera iz Kanade, bavi ulogom državnih arhiva u zaštiti prava građana, posebice u multikulturnim društvima. Arhivi ne samo da osiguravaju dokumen­tarnu baštinu nacije, već i jačaju svijest društva o krucijalnoj važnosti gradiva za rekonstruiranje identiteta građana čija su prava bila povrijeđena. Hennadaii Boriak piše kako dvadeseto stoljeće obilježavaju, u mnogim zemljama, represivni režimi, ukinuti krajem stoljeća. Upravljanje gradivom tajnih i posebnih službi tih režima pitanje je koje dijele mnoge zemlje, posebice njihove arhivske službe. Gradivo ukrajinskog KGB-a bilo je predano državnom arhivu skoro odmah nakon ukidanja KGB-a 1991. Zakon iz 1993. omogućio je stvaranje specijalnih arhiva za ovu vrstu gradiva. Postojeći državni arhivi nisu uvijek bili u stanju izaći na kraj s ogromnom količinom ovoga gradiva dospjelog za preuzimanje. Vezano uz dostupnost spisa, treba razriješiti kompleksan konflikt između prava na dostup­nost informacija i zaštite privatnosti. Također, radne metode nekadašnjih sigur­nosnih službi uključivale su krivotvorenje i falsificiranje dokaza. Arhivisti Ukra­jinske službe sigurnosti postali su čuvari i jamci zaštite ljudskih prava, no ta funk­cija zahtijeva pravnu osnovu koja još nije realizirana. Gloria Alberti ističe situaciju institucionaliziranog nasilja, koje je Latinska Amerika u nedavnim desetljećima uvelike iskusila, i objašnjava značajke »arhiva boli« (arehivos des dolor). To su arhivi sačinjeni od gradiva koje su sakupile osobe bliske žrtvama, tjerane boli, kako bi osvijetlile sudbinu svojih prijatelja i rođaka. Ovi arhivi nemaju ništa s institucionalnim praksama, regularnim admini­strativnim procedurama ili tradicionalnim arhivskim postupcima. Autorica opi­suje vrijednost koju, unatoč tome, imaju u ustanovljenju istine, i naglašava nji­hovu važnost u edukaciji mlađih naraštaja te stvaranju antiterorističke etike i morala. Bitno je osigurati tehničku podršku koja će omogućiti očuvanje ovih dokumenata, i nastaviti borbu za priznavanje i zaštitu arhiva boli kao dijela do­kumentarne baštine. Patricia Tappatá de Valdez objašnjava kako Međunarodni komitet crvenog križa može pridonijeti rekonstrukciji identiteta žrtava oružanih sukoba kako pomaganjem samim žrtvama da se po završetku sukoba reintegriraju u društvo, tako i omogućivanjem korištenja njegova arhiva. Arhiv tvore dvije velike cjeline. Prvu cjelinu čini gradivo Središnjeg istražnog ureda, koje sadrži ogromnu količinu osobnih podataka o zatvorenicima koji bi trebali poslužiti nji­hovu povezivanju s obiteljima, kao i primanju pomoći. Ovi se dokumenti osobito koriste u postupku ponovnog utvrđivanja identiteta osobe. Gradivo nastalo tije­kom humanitarnog rada Međunarodnog komiteta crvenoga križa tvori drugu cjelinu. Ovi dokumenti ponajprije daju podatke o uvjetima u kojima žrtve žive, te o utjecajima pomoći, i više pomažu u rekonstrukciji kolektivne, a manje indivi­dualne memorije. Arhivsko gradivo ima određena ograničenja jer ne omogućuje razumijevanje punog opsega trauma koje predstavlja, zbog ograničenja humani­tarnih akcija mnogih žrtava nema, a dokumenti daju samo djelomičan uvid u traume jer su one, u krajnjoj instanci, unutarnje iskustvo svakog pojedinca. Alan

Next

/
Oldalképek
Tartalom