ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)
Strana - 187
nacionalsocijalizma, tj. njegova ideološka instrumentalizacija i manipulacija, ideološko određivanje kriterija vrednovanja, sustavno pljačkanje i uništavanje znanstveno-kulturnoga života u zaposjednutim zemljama u službi promidžbenih ciljeva nacionalsocijalista), te oko aspekta nedostatka samokritičnosti u refleksiji o arhivskoj djelatnosti u poslijeratnom razdoblju. Biografije arhivskih djelatnika pokazale su da je naklonjenost režimu često rezultirala unapređenjem, a time je postavljeno i dodatno pitanje odgovornosti djelovanja na radnome mjestu, te se zatražilo iscrpno istraživanje o kontinuitetu osoblja zaposlenog u arhivima nakon 1945. Ukazano je na činjenicu da su itekako iskorištene objektivne mogućnosti manipulacije i povrede stručnih načela pod utjecajem ideologije (obrada arhivskoga gradiva u svrhu dokazivanja arijevskog podrijetla). Tih nekoliko dana nije iscrpilo sve aspekte teme, tako da ostaju poticaji za nastavak rasprave. Edgar Büttner (2/2006) javlja daje 31. prosinca 2005., šezdeset godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata i pedeset godina nakon njegove integracije u Savezni arhiv Njemačke, ukinut Središnji dokumentacijski ured (Zentralnachweistelle) u Aachenu-Kornelimünsteru. Time je svoju djelatnost završio ured u čijoj je nadležnosti bio bitan dio osobnih podataka vojne provenijencije (podaci o pripadnosti Wehrmachtu i Waffen-SS-u, Službi rada, Organizaciji Todt i si.). Osim ispunjavanja individualnih pravnih zahtjeva privatnih građana, Ured je na raspolaganje davao i podatke za kazneni progon ratnih zločinaca. Zbog tih posebnih zadataka, organizacijski je potpadao pod Središnji odjel uprave Saveznoga arhiva Njemačke, a stručno bio podređen njegovu vojnom odjelu (Vojni arhiv). Kada je utvrđeno da sa sve većom vremenskom distancom od završetka Drugoga svjetskog rata pravne zadaće Ureda opadaju, a raste korištenje gradiva u znanstvene i genealoške svrhe, donesena je odluka o njegovom ukidanju. Dio je gradiva predan Saveznom arhivu (odjelu Vojnog arhiva i odjelu Reicha), te Njemačkoj službi za informiranje najbližih srodnika palih vojnika bivšega njemačkog Wehrmachta. Središnji je ured formalno bio dio Saveznog arhiva, ali gradivo nije bilo arhivistički sređeno. Nakon njegove obrade, bit će dostupno korisnicima. Gradivo je djelomično uništeno ratnim, ali i svjesnim djelovanjem prije kraja rata. Sto je vojna osoba imala viši čin, veća je količina sačuvanih osobnih podataka (časnički matični listovi sa životopisom, sposobnikom i fotografijom). Ti su podaci, iako oskudni, često jedini trag o velikom broju ljudi iz razdoblja Drugoga svjetskog rata, i zbog toga važni za njemačku kulturu sjećanja. Za razliku od sličnih istraživanja u savezničkim zemljama, u kojima se na taj način odaje poštovanje herojskim precima, u Njemačkoj prevladava »kritičko« istraživanje obiteljske povijesti, tijekom kojeg se pokušava otkriti moguća upletenost pretka u nacionalsocijalistički režim i utvrditi njezina dubina (prosječno oko 3.500 upita godišnje). I u ovom broju objavljen je rad Jürgena Rainera Wolfa o utjecaju Zakona o reformi uprave u Njemačkoj, ali na primjeru Saskoga državnog arhiva. U kontekstu troškova njemačkog ujedinjenja i globalizacije, te u slučaju Saske kao
