ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)
Strana - 262
Treba dodati da iza kazala slijedi poseban popis predmetnih odrednica (Subject Headings for the Index to Archivaria Numbers 1-54, 1975.-2002., str. 377396), koje su služile kao okvir za indeksirane pojmove. Popis je nastao odabirom pojmova iz arhivskih rječnika i drugih izvora. Trebao bi poslužiti istraživačima, indekserima i autorima pri upoznavanju i odabiru odgovarajuće terminologije. Rajka Bučin Rassegna degli Archivi di Stato, 62,1-3(2002) Iako se ovaj broj odnosi na 2002. godinu, njegovo je tiskanje završeno tek u veljači 2004., pa prikaz članaka donosimo u ovom Vjesniku. U članku Diplomatika Marchesi iz Državnoga arhiva u Sieni (II diplomatico Marchesi deli'Archivio di Stato di Siena) Daniele Mazzolaio donosi sadržaj fonda Marchesi iz Državnoga arhiva u Sieni. Omobono Marchesi, redovnik-benediktinac rodom iz Cremone, preuzeo je brigu o Salvatoreu Gabrielliju, koji je kao dijete ostao siroče, poslao ga na studij, gdje je ovaj postao predstojnik katedre za čovjekovu anatomiju Sveučilišta u Sieni. Vjerojatno je preko njega u Državnom arhivu u Sieni završio fond Gabrielli-Marchesi, koji sadržava dokumente i pergamente iste vrste kao i oni iz Nadbiskupijskoga arhiva u Sieni. Oni su skupljeni u četiri svežnja, među kojima se na 84 pergamenta nalazi jezgra diplomatskoga sadržaja između 1504. i 1797. godine. Sam je Marchesi za francuske vladavine napustio red i živio u Sieni (popis bivših redovnika iz 1813.). Nije poznato kako je došao u posjed ovih pergamenata i dokumenata, a razlog da su oni završili kod liječnika Gabriellija vjerojatno je njihova trajna povezanost, iako je univerzalni nasljednik Marchesijevih dobara bila njegova nećakinja Josipa. Svakako, oni su kupnjom 1949. godine završili u Državnom arhivu u Sieni. U članku se ukratko opisuje oko 120 crkvenih dokumenata iz fonda Marchesi, dok je diplomatika (84 pergamenta) detaljno opisana, te su na kraju članka doneseni i regesti za svaki pojedini pergament. Rosalia Amico donosi članak Ured građanske inženjerije Pise i njegov arhiv (L'ujficio del genio civile e il suo archivio), u kojem opisuje samu instituciju građanske inženjerije, njezinu organizaciju na području Pise, službu melioracije, cestovnu službu, mreže željeznice i tramvaja. Zatim se donosi ustroj Ureda između 1889. i prvih godina 20. stoljeća. Slijedi poglavlje o službi vodoprivrede, vodovodnim zadrugama i Uredu za rijeke i kanale, potom se govori o koncesijama, uporabi javnih voda i ugovorima, službi za poplave i hidrografskoj službi. U nastavku je riječ o specijalnom uredu građanske inženjerije za sistematizaciju rijeke Arno i njezinih pritoka, internoj navigaciji i plovnom Kanalu Pisa-Livorno.
