ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)

Strana - 231

S predavanjem International archivál descriptive Standards: orgins, developements and perspectives for the next future Stefano Vitali (Archivio di Stato Firenca) nadovezao se na temu standardizacije. Proces razvoja arhivskih standarda započeo je potkraj 1980-ih, usporedo sa širim pokušajima da se u rad arhiva uvede informacijska tehnologija. Vitali je istaknuo da bi informacijska tehnologija olakšala međunarodnu razmjenu podataka, ali i na središnje mjesto postavila potrebu za standardizacijom arhivskoga opisa. Na inicijativu Međunarodnoga arhivskog vijeća i UNESCO-a, 1989. godine formirano je Privremeno povjerenstvo za izradu standarda radi utvrđivanja smjernica i pravila za izradu arhivističkoga opisa. Prvi standard, Opća međunarodna norma za izradu arhivističkoga opisa, ISAD(G), objavljen je 1994., a godinu poslije na sastanku održanom u Parizu predstavljena je Međunarodna norma arhivističkoga normiranog zapisa za pravne i fizičke osobe te obitelji. ISAAR(CPF) je objavljen 1996. Privremeno je povjerenstvo na Međunarodnom kongresu arhivista u Pekingu imenovano u Stalni odbor za izradu arhivističkih standarda. Predstavljanjem drugih izdanja prvih međunarodnih arhivističkih standarda na potonjim međunarodnim kongresima započelo je drugo razdoblje međunarodne standardizacije arhivistike. Pri Međunarodnom arhivskom vijeću osnovana je posebna sekcija za standarde i njihovu provedbu, sa mnogo širim zadatkom utvrđivanja međunarodnih smjernica za normiranje vrjednovanja, zaštite gradiva i rada s korisnicima. Na kraju predavanja Vitali je naglasio kako je za proces razvoja međunarodnih standarda od presudne važnosti otvorena rasprava i konsenzus oko pitanja u kojima se nacionalne prakse razilaze. U izlaganju Kada popis postane inventarom ili o evidencijama o gradivu u hrvatskim arhivima Melina Lučić (HDA) iznijela je svoja iskustva sa stručnih nadzora u hrvatskim arhivima, napomenuvši kako kritički ton predavanja proizlazi ponajprije iz činjenice da se iz godine u godinu na području evidencija pojavljuje sličan krug problema i nedosljednosti, kao što su neažurnost i nepostojanje temeljnih evidencija te manjak razumijevanja važnosti sustavnoga vođenja evidencija u arhivima. Istaknula je ozbiljne probleme koji nastaju zbog nesustavnoga i neorganiziranoga vođenja evidencija, kao stoje neevidentiranje gradiva te posljedično nedostatak uvida u ukupnu količinu gradiva koje se čuva u arhivu. Navela je noviji slučaj nerazumijevanja svrhe i uloge evidencija: u nekim se ustanovama podatci redovito unose u Registar fondova, dok se istodobno zanemaruje ažuriranje općega inventara. Unatoč tomu što obveza evidentiranja gradiva primljenoga u arhiv postoji već 40 godina, neke od ustanova još uvijek ne vode knjigu akvizicije. U praksi se pri sređivanju ne poštuju pravila za oblikovanje fondova, stoga je autorica postavila pitanje njezine svrhovitosti, te još uvijek nije do kraja usvojeno razlikovanje koncepta arhivske jedinice u odnosu na tehničku. Govoreći o obavijesnim pomagalima, konstatirala je da se iz organizacije podataka u inventarima još uvijek u nedovoljnoj mjeri očituje njihova primarna svrha - posredovanje informacija o gradivu na korisniku dostupan i razumljiv način. Velik dio