ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)

Strana - 219

u vrlo lošem stanju. Drugi je veliki problem loše čuvanje, tj. skladištenje filmova. Umjesto idealnih uvjeta skladištenja (temperatura od 2 °C i 30% vlage) filmovi su često čuvani u skladištima producentskih kuća na temperaturi od 20 do 30 °C i 50% vlage. Rezultat spomenutoga nemara razna su mehanička oštećenja (npr. izgrebena vrpca, proširene perforacije, napuknute montažne spojnice) i oštećenja na emulziji (nečistoće, gljivice i mrlje od vlage, gubitak boje i oštrine slike te gustoće filmske vrpce). Posao restauratora izrada je zamjenskoga izvornoga filmskoga gradiva - ponajviše inter-pozitiva (u slučaju crno-bijeloga filma naziv je kombinirani dublpozitiv) iz kojih je poslije, u slučaju potrebe većega broja kopija, moguće napraviti inter-negativ (ili dubl-negativ). Za neke filmove već je sada izrađen internegativ. Proces restauracije možemo objasniti na primjeru filma Slučajni život, kojega je originalni negativ čuvan u vrlo lošim uvjetima. Originalni negativ filma restauratori su prvo ručno očistili, stoje mukotrpan i dug posao, jer je riječ o oko 2100 m filmske vrpce, a u prosjeku je dugometražni film još duži - ima oko 2500 m vrpce. Potom su popravljane perforacije i spojnice te izrađeni novi blankovi na krajevima filmskih rola. Izvršeno je očitovanje svjetla originalnoga negativa, potrebno radi poboljšanja kvalitete slike prilikom izrade zamjenskoga izvornoga filmskoga gradiva. Služeći se tako dobivenim informacijama, restauratori su iz originalnoga negativa napravili tzv. nultu kopiju. Na temelju te kopije izvršena je dodatna korekcija svjetla i napokon izrađeno zamjensko izvorno gradivo - kombinirani dubl-pozitiv - iz kojega se poslije može napraviti dubl-negativ. Ako je potrebno, nakon nulte kopije izrađuje se još jedna, korekcijska, kopija i tek nakon trostrukoga očitanja slike zamjensko izvorno gradivo. Ono je izrađeno na kvalitetnoj Eastman Kodakovoj filmskoj vrpci od poliestera, što filmovima, u slučaju kvalitetnoga čuvanja, prema procjenama osigurava trajanje od najmanje 200 godina. Poseban primjer bio je film Seljačka buna 1573. Njegov originalni negativ u vrlo je lošem stanju, no srećom za taj film postoji sačuvani zamjenski materijal, puno bolje očuvani inter-pozitiv. Stoga prilikom restauracije nije upotrebljavao negativ, već je iz inter-pozitiva izrađen inter-negativ. Na temelju spojnica na inter-pozitivu možemo zaključiti daje film bio premontiran, tj. da su rađene dvije verzije filma, duža i kraća. Postojeći inter-pozitiv predstavlja kraću verziju filma. Na kraju treba napomenuti da obavljenom restauracijom filmova nije bilo moguće popraviti trajna oštećenja na originalnom negativu, zbog čega su tijekom projekcije nekih filmova još uvijek vidljive bijele crtice i mrlje. Takva oštećenja moguće je na zamjenskom izvornom materijalu ukloniti tek digitalnom restauracijom. Nakon projekcije svakoga restauriranog filma u sklopu festivalskoga programa Vremeplov održan je razgovor s filmskim tehnologom Ernestom Greglom, koji je pojašnjavao probleme vezane za restauraciju toga filma, te s predstavni-