ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)
Strana - 12
kriterije za postojanje ili osnivanje stručnih laboratorija pri arhivima. Mislim da u ovom slučaju samo tehnički kriteriji (prostor, sredstava za opremu, stručno osoblje) ne mogu biti dovoljni, već da bi njima trebali prethoditi određeni stručni kriteriji, koje naše zakonodavstvo na žalost ne poznaje. No, ako pokušamo malo detaljnije analizirati ovaj problem, zaključujemo da takav, stručni kriterij, može primjerice biti količina oštećenoga gradiva u arhivima, odnosno procjena količine gradiva koje treba zaštitno snimiti te procjena priliva takvoga gradiva u arhiv. Tomu bi prethodio opsežan posao koji bi, međutim, mogao uroditi samo približnim rezultatima. Sljedeći mogući kriterij mogla bi biti veličina područja na kom pojedini arhiv obavlja svoju djelatnost. S tim u svezi možda bi bilo rješenje ponovno utvrđivanje mreže arhiva (utvrđena 1963., već je preživjela određene izmjene - osnivanjem Arhiva u Gospiću). Osim što bi snimio i utvrdio novonastalu situaciju, isti pravilnik mogao bi precizirati koji državni arhivi trebaju imati stručne laboratorije (slično utvrđivanju mreže konzervatorskih odjela). Osnovna sredstva za rad ovih laboratorija (opremu, stručno osoblje, nabavu repromaterijala) trebala bi osigurati država, koja se ionako Zakonom o ustanovama »opredijelila za arhive« (zadržala ih pod svojim okriljem), izražavajući tako svoju svijest o značenju arhivskoga gradiva kao kulturne baštine. Uspostavljanjem mreže laboratorija upotpunila bi se zaštita arhivskoga gradiva na području cijele Republike Hrvatske i rasteretili središnji laboratoriji, a vjerojatno i racionalizirala potrošnja. Na kraju bih istaknula još jedan problem koji utječe na opći dojam društva o ovoj službi, a to je neujednačenost našega poslovanja. Ova neujednačenost dijelom proističe iz nedorečenosti postojećih propisa, a dijelom iz njihova neprimjenjivanja. Posebno važnim držim ujednačenost naših postupaka pri obavljanju nadzora nad zaštitom gradiva kod imatelja te ujednačenost nastupa pri izdavanju gradiva na uporabu, rješavanju zahtjeva stranaka, a naročito pri naplati arhivskih usluga. Primjerice, člancima 20. i 21. Pravilnika o korištenju arhivskog gradiva (NN br. 67/1999.) utvrđeno je da se za izradu preslika, uporabu posebne tehničke opreme ili najma audiovizualnoga gradiva arhivu plaća naknada prema cjeniku usluga državnih arhiva. Prema ovom cjeniku arhivi bi trebali naplaćivati i istraživanja za pojedine korisnike, kao što su rodoslovna i druga tematska istraživanja. U skladu s Pravilnikom ovakav cjenik za sve usluge u arhivima trebalo bi odobravati Ministarstvo kulture RH na prijedlog Hrvatskoga državnog arhiva i trebao bi vrijediti za sve arhive u Hrvatskoj. Koliko mi je poznato Pravilnik je donesen 1999., a još uvijek nemamo takav jedinstveni cjenik, te cijene usluga u arhivima variraju od simboličnih do vrtoglavih.
