ARHIVSKI VJESNIK 47. (ZAGREB, 2004)
Strana - 201
istraživački karakter, dok se iz spremišta u palači Sponza u novu zgradu Arhiva planira premještanje arhivskih fondova i zbirki od 1945. nadalje, kojima se prije svega služe građani. Isti kriterij primijenjen je i za Korčulu i Lastovo. Orešković je naglasio kako je nužno istodobno riješiti pitanje vlasništva nad palačom Sponza te pravo uporabe palače, čime bi se trajno osigurala čvrsta pozicija Arhiva i uporaba navedenih prostora. Smatra da bi se time zadovoljile tri temeljne smjernice: sigurnost, svrsishodnost i funkcija prostora i organizacije rada u Arhivu. U okviru toga javljaju se četiri zasebna vida komunikacije - one arhivskoga gradiva, djelatnika arhiva, građana, odnosno korisnika te gostiju Arhiva, a sve su organizirane u zasebnom prostoru, izdvojene jedna od druge, čime se omogućuje njihovo nesmetano odvijanje. Orešković je na kraju zaključio daje bez adekvatnoga prostora nemoguće ozbiljno organizirati rad arhiva, jer se radi o nedjeljivim poslovima koji uvjetuju jedan drugoga: ako arhivsko gradivo nije sređeno i obrađeno, ne može se izdati korisniku, a da bi se ono sredilo, potrebno ga je preuzeti, što opet zahtijeva adekvatan prostor. Drugoga dana savjetovanja pažnja je ponovno posvećena Standardizaciji uvjeta i metodologiji rada arhiva. Prvo izlaganje, Metodologija rada službe zaštite arhivskog gradiva izvan arhiva, održao je Darko Rubčić (DAZG). U svom se radu na zanimljiv način osvrnuo na razvoj arhivske službe u svijetu i u nas, istaknuvši kako su nekadašnje metode i razlozi zaštite arhivskoga gradiva, odnosno prikupljanja i čuvanja, bili manje-više slični. Razvojem pojedinih država dolazi do razlika u zaštiti, odnosno prikupljanju i čuvanju. Rubčić drži da razlike nisu suštinske te da i dalje postoji potreba komunikacije sa stvarateljima, jer je komunikacija temelj svih aktivnosti i osnovni metodološki pristup. U Hrvatskoj arhivi još uvijek obavljaju niz stručnotehničkih poslova (sređivanje, izlučivanje, nadzor), dok u svijetu to isto obavljaju stvaratelji, odnosno njihovi »records manageri«. Nameće se pitanje zašto se i kod nas ne učini isto ili bar slično, čime bi se osiguralo više vremena za ostale zadatke arhiva i arhivistike. Rubčić naglašava daje potrebno aktivno sudjelovati u kreiranju preduvjeta za kvalitetnije oblike rada te smatra da se bez kategorizacije stvaratelja i valorizacije njihova gradiva ne može očekivati napredak u primarnoj zaštiti, niti se može voditi sustavna akvizicijska politika. Samim tim ugrožena je primarna zaštita, što dovodi do toga da niti sekundarna zaštita neće biti cjelovita. U drugom dijelu izlaganja osvrnuo se na čl. 43. st. 3., 4. i 5. Zakona o arhivskom gradivu i arhivima (NN 105/97, 64/00), koji jasno određuje koje poslove treba obavljati arhiv, odnosno služba zaštite arhivskoga gradiva izvan arhiva, a u svezi s čl. 7. - 17. citiranoga Zakona. Rubčić je istaknuo način na koji se u praksi provode zakonski propisi te važnost i obvezu standardizacije tih metoda. Na kraju je
