ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)

Strana - 157

Povijest ne uključuje samo događaje-činjenice; pisanje povijesti događaj je koji je produktivan i koji uključuje narativni i tekstualni kauzalitet zbog toga stoje to pisanje o izvanjskim promjenama društva unutar određenog diskursa koji vodi naše pretpostavke jezičnim pravilima. 18 Elementi povijesnog diskursa ulančane su interpretacije "praznog", istraživaču nepoznatog prostora između dviju činjenica zbog vremenskoga odmaka i razlike u mentalitetu. Budući da na interpretiranje utječu razne intencije (različite nacionalne povijesti koje se isključuju ili različi­ta gledišta na jedan povijesni artefakt), povijesni diskurs sadržava mreže takvih lanaca koje uključuju jezične i dmštvene čimbenike pripadne našem vremenu, a ne vremenu događaja. Danas postoje dmgačiji pristupi povijesti od onog koji je bio aktualan pri nastajanju modeme arhivistike. I dalje prisutna ideja s pripadnim korelatima u načinu promatranja događaja nije više jedino raspoloživo tumačenje povijesti u arhivističkoj praksi. Uz taj osnovni konceptualni raskorak podatci do kojih dolazimo već su interpretirani prema prijašnjim čimbenicima, a to namšava povijesnu smislenost koja se pokušava nanovo uspostaviti. Zapravo smo suočeni s nepodudarnim prikazima događaja koji bivaju upoznati, po svemu sudeći, kroz retrospektivne interpelacije moći. Nije zanemarivo da genološki utjecaji konvencija skupine tekstova na samo pisanje, institucionalni obrasci koji rad čine znanstvenim i učinci retorike na recepciju pripadaju isto tako historiografiji kao i činjenice. Fouca­ultovo rješenje svodi se na analitičko pisanje povijesti bez sveobuhvatnih namjera. Kontekst u kojem se iščitava aktivnost stvaratelja trebao bi biti sagledan bez nužnih smislenih relacija dvaju događaja ili barem s rezerviranim stavom prema njihovoj predestinaciji. U cijeloj su povijesti arhivi (areheion) bili vezani uz neku vlast, no tek je danas ta činjenica radikalizirana. Proširenjem shvaćanja utjecaja dmštva na znanost i institucije, arhivi su postali popularno i važno mjesto u dijagramu moći. Sličnim zahvatom u epistemološku pozadinu omogućit će se iskorak od tradicional­nog arhiviranja prema postmodernom svijetu koji se može arhivirati. Pisanje povijesti problematizirao je Hayden White: "Relativnost reprezentacije je funkcija jezika koja se koristi da bi se prošli događaji opisali i time uspostavili kao objekti koje je moguće shvatiti i objasniti. To je očito kad se, kao u društvenim znanostima, tehnički jezik koristi na taj način ... to je manje očito u tradicionalnim prikazima povijesnih fenomena zbog toga što se, prvo naracija smatra neutralnom "ambalažom" u koju se upakiraju povijesne činjenice ... drugo, narativne se povijesti uglavnom koriste tzv. prirodnim ili običnim, prije nego tehničkim jezicima ... i treće, pretpostavlja se da se povijesni do­gađaji sastoje od ili da prikazuju gomilu stvarnih ili proživljenih priča koje samo treba otkriti ... Očito, ovaj pogled na povezanost povijesnog pripovijedanja i povijesne zbilje smatram naivnim ili, u najmanju ruku, pogrešno shvaćenim. Priče su, kao i činjenični iskazi, lingvistički entiteti i pripadaju diskurzu.", White, H. Fabulacija povijesti i problem istine u reprezentaciji povijesti. K., sv. I, br. I. Klub studenata komparativne književnosti "K. ", Zagreb: veljača 2003., str. 33, 34.

Next

/
Oldalképek
Tartalom