ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)

Strana - 23

značenje, odnosno njezina se uporaba s vremenom proširuje i mijenja. Ona više nije "sporadični" termin, kako je to bila do polovice 1980-ih, pojavljujući se u propisima, odnosno literaturi tek iznimno. Stoje bitnije, ona više nije isključivi sinonim za uređivanje pojedinoga gradiva u "neke" kategorije, već upućuje na vrste stvaratelja koji već prema svojim vrstama i hijerarhiziranosti u društvenoj, u ovom slučaju, u upravnoj uređenosti "predodređuju" vrijednost gradiva. Dakako, govorimo o razdoblju i kategorizaciji s kraja 1980-ih. Tad, u stvari, nalazimo kategorizaciju u konturama kakvim je, doduše drukčiju, osuvremenjenu i modificiranu, prepoznajemo i danas. U Uputstvu o vrednovanju registraturne građe (NN 33/1987) o kategorizaciji se po prvi put govori zasebno i izričito. Tako se u uvodnom odjeljku, točka 4., kaže da se "pod kategorizacijom imalaca podrazumijeva način i postupak utvrđivanja onih organizacija udruženog rada i drugih samoupravnih organizacija i zajednica, društveno-političkih zajednica i njihovih organizacija, drugih državnih organa, društveno-političkih i drugih društvenih organizacija i njihovih organa čijim djelovanjem nastaje arhivska građa i njihovo uvrštavanje u kategorije". Ona se, prema Uputstvu, odjeljak 4., Kategorizacija imalaca arhivske i registraturne građe, svrstava u tri kategorije: "Prvu kategoriju čine imaoci arhivske i registraturne građe čijim djelovanjem nastaje arhivska građa od značaja za povijest i druge znanstvene oblasti, za kulturu uopće i za druge društvene potrebe Republike i njenih regija. Drugu kategoriju čine imaoci regionalnog i mjesnog značaja, iste ili srodne djelatnosti, koji stvaraju arhivsku i registraturnu građu čije su najznačajnije vrijednosti u bitnome sintetizirane u arhivskoj građi imalaca prve kategorije. Treću kategoriju čine imaoci arhivske i registraturne građe čijim djelovanjem nastaje arhivska građa neznatne povijesne vrijednosti, jer su društvene činjenice i podaci njihove dokumentacijske građe najvećim dijelom sadržani ili se odražavaju u arhivskoj građi drugih imalaca arhivske i registraturne građe." Na tim se smjernicama bazira kategorizacija iz 1989. godine. vc, javnih ustanova i javnih poduzeća, trgovačkih društava koja su nastala iz bivših javnih poduzeća, javnih bilježnika i drugih osoba koje obavljaju javnu službu ili imaju javne ovlasti" i si. Takvo što možemo smatrati nekom osnovnom "kategorizacijom". Dakle, arhivistika je uvijek tijekom svog razvoja osnovno kategorizirala subjekte, doduše neizrečeno i "nenamjerno", ali mi to možemo smatrati korakom kategorizacije kao takve, odnosno koracima k onome što zovemo i podrazumijevamo kategorizacijom. Štoviše, ističemo, svaki put kad se govori o vrednovanju govori se svakako i o kategorizaciji - bila ona izrečena ili ne, ali svakako je posredno uvijek prisutna, (vidi npr.: Nacrt uredbe o banovinskim arhivima, čl. 4., 6., 17., 18., 20., 39., 43. Pismohrana Hrvatskog državnog arhiva; Zakon o zaštiti arhivske građe i arhivima, čl. 21., 35. NN 41/1962, čl. 4„ 20., 32, 37. NN 31/1965, čl. 22., 24, 26, 43, 48, NN 25/1978; Pravilnik o odabiranju i izlučivanju registraturne građe, čl. 1, 3, 4, 5, 16. NN 36/1981 i dr. - vidi Rastić, Marijan, Arhivi i arhivsko gradivo, Zbirka pravnih propisa 1828 - 1997. Smisao je, ponavljamo, da se uvidi kako se u propisima uvijek na neki način obavlja određena "kategorizacija". Dakako, uz navedene, ruje i niz drugih propisa, iz raznih razdoblja (npr. NDH, poslijeratni propisi gdje arhivistika još "jedri" zajedno s propisima o spomeničkoj baštini i bibliotekama, pa do prvoga saveznog Općeg zakona o državnim arhivima i si.)