ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)
Strana - 162
predloženoga, usavršenog, promijenjenog. Kad bi znak bio posve izoliran, ne bi bio primjenjiv za autora, niti shvatljiv za interpreta. Kako se arhivistika dosad nosila sa znakovima? Nakon što bi dokument bio prenesen u arhiv, upisani su datumi i godine zadržali svoje identično značenje (pri klasifikaciji i nalaženju tekstova koji podupim procese), kao da se kontekstualno ništa nije promijenilo. To je shvaćanje koje zaustavlja znak u novom okruženju kroz zaboravljeni mehanizam njegove uporabe. Čitava deiksa zapisa, nakon njihova izlučivanja u institucije, ovakvim čitanjem podupire nastavljenu ihnognomiku. 28 Arhivski znak može biti usporediv s tragom, ali ne na način na koji se to dosad činilo. Građa u arhivima može se tumačiti klasičnim modelom reprezentacije prema kojemu znak reprezentira nešto za subjekta, a on mu u tom procesu daje smisao. Klasičan model ne bi doveo nikakvu novinu u arhivistiku, osim možda novih definicijskih rasprava i novog brušenja pojmova struke. Prema tom modelu smisao je znaka jednom određen ili već dogovoren, ovisno o tome je li reprezentaciju utvrdio autor ili zajednica u ulozi subjekta. Skupljanje građe po smislu ostao bi interes prividno nastao društvenom suglasnošću, a zapravo nametnut isključenim stranama. U arhivima bi se još uvijek zadržao zahtjev da svaka interpretacija (sređivanje i uporaba) gradiva pokušava "pogoditi" ili otkriti ono što znak reprezentira prethodnom subjektu (stvaratelju). Dmgi prijedlozi dolaze u Derridaovu i Peirceovu modelu znaka. Za Derridaa, smisao znaka koji dolazi iz međuodnosa oznaka (marque) promjenjiv je zbog utjecaja prijašnjih i novih primjena, a time se priznaje mogućnost upotrebe arhivskoga znaka u razne unaprijed nepredvidljive svrhe. 29 Prijedlog bi imao posljedice za vrednovanje kao odlučivanje o smislenom arhivskom gradivu. Početna ili akvizicijska interpretacija gradiva sastoji se od odluke o vrijednome gradivu i ne bi smjela posve zanemariti moguću smislenost budućih interpretacija od korisnika arhiva. Ne može se unaprijed odrediti da gradivo određene vrste i sadržaja neće biti nekome smisleno, stoga se traži određena osjetljivost kod donošenja kriterija za selekciju. Sukladno tomu, postojanje određenih stvaratelja u arhivu može se shvatiti kao posljedica politike zaprimanja gradiva. Peirceov znak interpretira drugi znak u procesu semioze, a subjektova interpretacija ovisi o njihovu ko-tekstu (neposredan kontekst između znakova za razliku od konteksta okoline). Charles S. Peirce razradio je klasičnu reprezentaciju modelom semiotičkoga trokuta s tri znakovne instance: s objektom ili radnjom, njegovim reprezentamenom i interprentantom koji kao znak znaka nastavlja proces proizvodnje značenja. 30 Svaka je instanca dodatno podijeljena što Dijelovi zapisa koji ukazuju na vrijeme i sudionike događaja, za pojam deikse v. Biti, Vladimir. Pojmovnik suvremene književne teorije. MH, Zagreb 1997., str. 46-48. Frank, M. Kazivo i nekazivo. Naklada MD i Croatialibcr, Zagreb 1994., str. 285. Vrlo jednostavan i pristupačan opis Peirceove scmiotikc može se naći u: Johansen, J. D.; Larsen, S. E. Uvod u semiotiku. Croatialibcr, Zagreb 2000., str. 44-67.
