ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)
Strana - 160
Korisnik produbljuje jaz između djelatnosti i njezinih grafičkih ostataka, a daljnji je razvoj koncepta bio osmišljanje razina stvarateljeve odsutnosti. Duranti skreće pozornost na to daje životni ciklus, koliko god bio koristan za teoriju, ipak konstrukt, te upozorava na postupno napuštanje metafore života dokumenata u arhivistici. Prilikom osporavanja svojstva organičnosti, zbog implikacija vremenitosti zapisa izgrađene na poredbama sa životom, te negirajući tu vremenitost uopće, Duranti ipak spominje "rađanje" i "narav" dokumenata. 24 Metafora živoga stvaratelja prenesena je na dokumente, što rezultira time da oni ujedno nisu i jesu organični, te postaju statičnim tek nakon što se "porode". Organske metafore ukazuju na nedostatke strukovnih kriterija pri određivanju predmeta arhivistike. Poimanje organskog i nedjeljivog života zapisa ne traži argumente, nego djeluje snagom retorike, a ta osnovna redukcija onda uzrokuje daljnje redukcije kod pravila za selekciju, sređivanje i čuvanje. Metafore života još se povlače arhivskom znanošću jer se iza svake svjesno upotrijebljene metafore nalazi bezrezervno preuzeta pretpostavka o stvaratelju. On i dalje fungira uz pomoć dokumenata koji ga amplificiraju nizanjem u fondove, a svaka je jedinica tako zamišljene cjeline stanovita prozopopeja jer govori o minulim vremenima. Zapis postaje time dokaz, ostatak i trag osobe ili tijela koje gaje proizvelo. Modemi upravni interesi priskrbili su arhivima, retorički i eksplicitno, novu reputaciju zatvorenoga komemorativnog čuvara poredaka, 25 za razliku od prijašnjih institucija od kojih su se primamo zahtijevali spremni pravni materijali. Ideja arhiva kao čuvara poretka nastala je prijevodom ili birokratskom zamjenom esencijalističke za negativnu autentičnost zapisa. Zapis kao izjava o stvarateljevoj prisutnosti događaju zamjenjuje se realizacijom metafore, to jest izjednačavanjem zapisa s događajem u koji se ne smije naknadno intervenirati. Modemi arhivi imali su zadaću sačuvati događaj. Vjerodostojnost tog događaja-zapisa temeljila se na ponovljivosti administrativnih postupaka, što zapravo znači da zapisi nisu istovrsni zbog njihove "prave naravi", nego zbog konvencije koju je zahtijevao administrativni aparat. Tadašnji centralizirani poredak pretpostavljao je jedinstvo događaja koje se prelama kroz jednoobraznost dokumentacije. Međutim, takav pogled na arhive više ne zadovoljava potrebe suvremenoga pluralnog društva. Djelomično se služeći prijašnjim konceptima da bi opravdala svoje stajalište, djelomično postmodemim "Zamisao o organičnosti podrazumijeva mijenu u vremenu, promjenu obilježja, razvitak; ona je temeljno suprotstavljena samoj naravi arhivskih dokumenata. Arhivski je dokument najpouzdanije i najnepatvorenije vrelo obavijesti, svjedočanstvo i dokaz ... upravo zato stoje postojan entitet, bez gibanja i zaustavljanja, kakav god mu bio oblik i dob, on jedino iziskuje određenu vrstu rukovanja; takvu da zajamči očuvanje onih njegovih obilježja s kojima se i rodio.", u: Duranti, L. Arhivski zapisi: teorija i praksa. HDA, Zagreb, 2000., str. 54. Za sintagmu arhivista kao čuvara (grč. fylax) može se reći daje postala topos u stručnoj literaturi.
