ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)

Strana - 14

ja koje stvaratelj obavlja." (što bi bio cilj), dok bi stavak 2. istoga članka otkrivao svrhu: "Kategorizacija je osnova akvizicijske i nadzorne politike, a provodi se za stvaratelja javnoga i privatnoga gradiva.", o tome se svakako može, a mišljenja sam daje i nužno, nešto više reći. Riječ je, naime, o postupku koji znači rezultat procesa vrednovanja, kao jednom od prvoga i najvažnijega arhivističkoga zadatka. Prvoga stoga što tek nakon vrednovanja, koje će općenito odrediti akvizicijsku politiku arhiva ili pak djelovati u pojedinačnome slučaju preuzimanja, slijede ostali arhivistički postupci: sređivanje i opis, zaštita, korisnička služba, ali sve, dakle, determinirano prethodnim procesom vrednovanja, odnosno, determinirano rezultatima toga procesa. Nije potrebno posebno napominjati da se vrednovanje, pa tako i kategorizacija kao rezultat toga vrednovanja, razvila kao arhivistički postupak zbog velikoga porasta količine gradiva suvremenoga doba. Time je kategorizacija također postupak koji će, sukladno prethodno rečenome, osigurati da čuvamo i štitimo ono najvažnije gradivo koje nastaje u našemu društvu. Kroz povijest arhivistike bilo je i različitih modela kategorizacija, koje su, naravno, bile rezultat uporabe različitih kriterija vrednovanja. Spomenimo u nas najpoznatije - onu Bernarda Stullija, iznijetoj 1970-e godine,

2 te onu koju je propisivalo Uputstvo o vrednovanju registraturne građe.

3 Stulli je poticaj za izradu svoga modela kategorizacije dobio u tadašnjoj akciji UNESCO-a da konkretizira Konvenciju o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba,

4 stoje dovršeno na konferenciji u Zürichu 1969. On svoj model nastoji uskladiti s dotičnim UNESCO-vim preporukama za stupnjevanje značaja kulturnih dobara, a sve u sklopu utvrđivanja prioriteta u pripremama za izvršenje zaštitnih mjera. Doduše, Stulli definira pet, za razliku od UNESCO-vih triju kategorija, no on sam napominje da to nije u kontradikciji budući daje dvije kategorije samo razradio. On je zapravo pokušao dotične Preporuke uskladiti s tadašnjom zakonskom praksom hrvatske službe za zaštitu spomenika kulture, odnosno onom za muzejsko-galerijsku građu, koja je poznavala pet takvih kategorija. Konačno, i danas je na snazi zakonska praksa upisa određenoga gradiva u Registar gradiva koje je proglašeno kulturnim dobrom, pa je jasno daje taj njegov koncept prošao i vremensku provjeru. Ono što je za temu kategorizacije zanimljivije jest da autor umanjuje značaj opisnoga okvira

5 ovih kategorija, već važnost polaže na samu činjenicu stupnjeva2 Arhivski vjesnik, Zagreb, sv. XIII, 1970, 463^*87. 3 Narodne novine 33/87. 4 Prihvaćenoj 14. 05. 1954. u Haagu. 5 0. kategorija - grada najvećega nacionalnog, pa time i širega značaja, kao i ostala građa širega značaja, a najveće vrijednosti;