ARHIVSKI VJESNIK 44. (ZAGREB, 2001.)
Strana - 34
M. Lučić, Obrazovanje arhivista i spisovoditelja za novo okruženje: praksa u svijetu i izgledi u Hrvatskoj, Arh. vjesn., god. 44 (2001), str. 33-42 povjesničara dovela je do toga da su arhivisti u stvari izrasli iz povjesničara ili pravnika, koji su se specijalizirali osobito za srednjovjekovnu diplomatiku. Arhivistika se tako utemeljila i postupno oblikovala kao jedna od pomoćnih povijesnih znanosti. Arhivsko se obrazovanje u tim zemljama udomaćilo na odsjecima za povijest, a ponegdje (u Francuskoj primjerice) osnivane su i specijalizirane škole 3 . U "novome svijetu" pak, primjerice u Sjedinjenim Američkim Državama ili u Australiji, oblikujući se nešto kasnije i bez širokoga plašta pomoćnih povijesnih znanosti, arhivistika zadugo nije uopće imala status samostalne discipline. Arhivistika je s vremenom bitno proširila svoje područje djelovanja, poglavito u posljednjih tridesetak godina, kada se s razvojem tehnologije toliko toga promijenilo u arhivima i njihovom okruženju. Ona danas jest autonomna disciplina u krilu informacijskih znanosti, no šarenilo modaliteta i putova u arhivskome obrazovanju još uvijek svjedoči o baštini prošlih razdoblja, o različitostima i uvjetovanostima njezina razvitka. Najbolji je primjer za to Imenik arhivskih škola i programa Sekcije za obrazovanje Međunarodnog arhivskoga vijeća iz 1992, u kojemu je nekih 150 škola iz pedesetak zemalja s adresama i kratkim opisom programa. 4 Razlike u tim programima - u obrazovnoj razini, uvjetima za upis, sadržaju i usmjerenju programa, kao i u ciljevima koji se žele postignuti - takve su (pa i u istoj zemlji), daje gotovo nemoguće proniknuti u sustav. Ovdje treba naglasiti razliku između temeljnoga arhivističkoga obrazovanja i stručnoga usavršavanja. Temeljno obrazovanje definira struku i njezin korpus znanja i ključnim je predmetom interesa u ovome radu. Stručno pak usavršavanje jest obrazovanje uz rad te usvajanje različitih specijalističkih znanja i vještina. 5 Takva se obuka provodi na međunarodnim ili nacionalnim savjetovanjima, na ljetnim sveučilišnim tečajevima, polaženjem seminara ili predavanja o određenim temama i si. Koliko strukovno udruženje može biti korisno u tome segmentu obrazovanja poka3 Npr. École nationale des Chartes, Pariz 1821; Institut fur österreichische Geschichtsforschung, Beč 1854; Scuola di Paleografia e Diplomatica, Firenca 1857; Scuola Vaticana di Paleografia e Diplomatica, Vatikan 1884. 4 Directory of Schools and Courses of Professional Training for Archivists, Koblenz 1992; usp. i World list of Departments, Schools of Information Studies, Information Management, Information Systems etc, http://infnrmationr.net/wl/. 5 Usp. T. Huskamp Peterson, "Lifelong Learning: the Archival Profession in the 21 st Century", Arhivski vjesnik, 40(1997), 89-93. Iz preporuka recenzenata, kojima zahvaljujem na korisnim primjedbama, zaključila sam da dugujem par pojašnjenja: ovaj rad propituje samo sustave institucionalne, visokoškolske edukacije iz područja arhivistike. Vid permanentnoga obrazovanja odnosno stručnoga usavršavanja, kao ni obrazovanje djelatnika sa srednjom stručnom spremom-arhivskih tehničara, nisu predmetima njegova interesa. Držim da te teme - kao i pitanje literature za obrazovanje arhivista te ukupnosti arhivističkih zvanja: konzervator, mikrograf, dokumentalist, restaurator - zaslužuju zasebne preglede. Svakako, spomenute teme prelaze okvire zamišljene u ovome radu. 34
