ARHIVSKI VJESNIK 44. (ZAGREB, 2001.)
Strana - 148
Z. Baričević, Prikaz sustava hibridne reprografije - stanje i mogućnosti, Arh. vjesn., god. 44 (2001), str. 145-151 nje izvornika ponavljanjem snimanja. I ne samo to, već se omogućava digitalizacija onih predložaka koji iz nekog razloga više nisu dostupni ili je njihovo ponovno prikupljanje, kao stoje to slučaj s dopunskim snimcima, gotovo nemoguće. Ovakav način primjene hibridnog sustava reprografije može se koristiti za već snimljeno gradivo, kao i za ono koje se tek planira snimati. Da bi digitalizacija snimljenog mikrooblika bila uspješna, potrebno je da se obavlja na negativu što niže generacije, najbolje posrednom negativu II. generacije, čija je razlučivost 120 ili više lp/mm. Oscilacije u gustoći i kontrastu snimaka nisu dobrodošle, jer one povećavaju vrijeme, a time i trošak pripreme mikrooblika za skeniranje. Jednako je, zbog automatskog navođenja skenera, važan položaj predloška koji mora biti horizontalan i centralno smješten. Špica mikrofilmskog s vitka mora sadržavati čitljiv naslov, oznaku, infonnacije o instituciji ili vlasniku, popis snimljenog gradiva, podatke o tehnici snimanja i redukciji te test snimak uz pomoć kojeg se određuje gustoća i razlučivost filma. Posebnu važnost u obradi mikrofilma imaju oznake, bilo da se radi o brojevima ili tzv. blipovima, kako bi se identificirala pojedinačna ili skupina slika. Digitalizaciji mikrooblika prethodi pregled, tijekom kojeg se utvrđuje njegovo stanje i stupanj oštećenosti kako filma tako i mikrofilmiranog gradiva. Također se utvrđuje sadržaj filma prema tehničkim elementima snimaka. Ovisno o nalazima kontrole, uključuju se programi za poboljšanje reprodukcijske kvalitete slika {image enchancement) 4 , kao što su: - Image Density Compensation 5 , koji služi za niveliranje razlika kod snimaka s varijacijama kontrasta, - Grayscale 6 , koji služi za skeniranje polutonskih predložaka, a pomaže da se učine vidljivima slabo vidljivi i izblijeđeni detalji na starim predlošcima. Stanje i mogućnosti U izboru najprikladnije tehnike reproduciranja arhivskoga gradiva krenut ćemo od postojećeg stanja i dosadašnjih rezultata na planu zaštitnog snimanja arhivskoga gradiva u Hrvatskoj. Počevši od 1950. godine, kada se na području bivše države krenulo u intenzivnije zaštitno i sigurnosno snimanje, u koju svrhu je gotovo svaki arhiv utemeljio svoj fotolaboratorij, do danas je snimljeno ukupno gotovo 12.000.000 snimaka na 35 mm 4 Vidi Dörr, Marianne - Weber, Hartmut: Digitalna obrada podataka u funkciji zaštite arhivskih fondova, Arhivski vjesnik 43/2000, Zagreb 2000, 97. 5 Vidi http://www.sunriseimaging.com/pages/idc.htm. 6 Vidi http://www.sunriseimaging.com/pages/grayscale.htm. 148
